Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira posljedice plinskog sporazuma između Izraela i Libana. Iz analize „Izrael-Liban 2022: Plinski sporazum Izraela i Libana - model za ekonomsku saradnju bez mirovnog sporazuma“ objavljujemo najzanimljivije dijelove.
Nakon decenije kontroverzi oko plinskih polja na moru, kao i prijetnji ratom zbog njih, Liban i Izrael su konačno postigli sporazum o svojim pomorskim granicama. Sporazum je opisan kao historijski. Poslije skoro dvije godine trilateralnih intenzivnih razgovora između Izraela i Libana uz američko posredovanje, tri strane su objavile 10.oktobra 2022., da je postignut sporazum o razgraničenju „privremenih“ pomorskih granica između Libana i Izraela, omogućavajući objema zemljama da eksploatiraju plinsko bogatstvo na Mediteranu. Amos J. Hochstein, viši savjetnik američkog predsjednika za energetsku sigurnost lično je vodio neposredne razgovore između dvije države, koje su još uvijek međusobno uzajamno ne priznaju i službeno su u ratu.
SAD su uspjele uvjeriti libansku i izraelsku vladu, da prihvate sporazum o razgraničenju ekskluzivne ekonomske zone[2], nakon što su u njega unijele neke izmjene. Obje države su izjavile, da posljednja formula „ispunjava sve zahtjeve“. Sporazum, ukoliko bude potpisan i ratificiran, predstavlja pobjedu triju strana, Libana, Izraela i SAD, te važnu prekretnicu u procesu upravljanja regionalnim sukobima od strane Washingtona po principu, da nema gubitnika i svi su pobjednici „win-win“.
Dvije zemlje složile su se, da se utvrdi ko ima pravo na polja prirodnog plina u njihovim morskim ekonomskim zonama u ovom dijelu istočnog Mediterana. Novi sporazum se ne fokusira na morske granice između dvije zemlje, a radi se o površini od oko 860 km2 u „isključivo ekonomskoj zoni“ (EEZ).
Situacija je bila zamrznuta sve do 2020.godine, kada je Izrael počeo da se priprema za eksploataciju plinskog polja Karish, koje se nalazi na spornom području sa Libanom. Prema izraelskim kartama, ovo područje površine između 860 i 1430 km2 nalazi se u izraelskoj EEZ, dok Liban tvrdi, da se to područje nalazi unutar njegove zone, što uključuje polje poznato kao „Qana“. Ovaj spor je prijetio, da zaustavi izraelske radove na polju Karish i istovremeno da Libanu onemogući da privuče naftne kompanije da rade na polju „Qana“.
Sporazum predviđa status quo u blizini obale, uključujući i dužinom kontroverzne linije morskih plutača. „Dvije strane namjeravaju riješiti sve nesuglasice u vezi s tumačenjem i implementacijom ovog sporazuma kroz razgovore, koje vode Sjedinjene Države“, što znači da će Washington nastaviti ulogu garanta, navodi se u nacrtu.
U sporazumu se napominje, da Liban i Izrael mogu ponovo pregovarati o njihovim morskim granicama ukoliko se održe pregovori o kopnenim granicama, koje razdvajaju dvije zemlje, a koje nisu riješene od osnivanja Izraela 1948.godine. Izrael će dobiti 17% prihoda od libanskog plinskog polja „Qana-Sidon“, kada započne sa eksploatacijom.
Iako je sporazum ograničenog obima, on predstavlja rješenje za tenzije između dvije zemlje, koje su bile čak na rubu otvorenog rata proteklih mjeseci otvarajući put za istraživanje energetskih resursa na moru i početak ekonomske saradnje poslije sedam decenija sukoba.
Međutim, još uvijek postoje određene sumnje u provedbu ovog sporazuma i njegovu praktičnu primjenu, s obzirom na to da ni vlade u Libanu i Izraelu nisu izabrane. Libanski predsjednik Michel Aoun najavio odlazak sa svoje funkcije početkom novembra, s tim da libanski parlament još uvijek nije uspio, da izabere novog predsjednika.
Istovremeno, Izrael će održati Opće izbore 1.novembra 2022., koji bi mogli dovesti do formiranja vlade na čelu sa opozicionim liderom Benjaminom Netanyahuom, koji je eksplicitno najavio odbacivanje sporazuma i obećao, da će ga srušiti po dolasku na vlast ili će doći do nastavka četverogodišnje političke krize, kada su formirane krhke i nestabilne koalicije, što je dovelo do pada tih vlada u vrlo kratkim vremenskim periodima koji nisu prelazili godinu dana.
Prepreke mogu biti mnogo veće, počevši od spora oko ingerencija izraelske vlade premijera Yaira Lapida, da potpiše sporazum, kojim se Izrael obavezuje da ustupi područje pod svojim suverenitetom drugoj zemlji, gdje protivnici smatraju da vlada mora dobiti podršku dvotrećinske većine u izraelskom parlamentu (Knesset) za usvajanje takvog sporazuma ili da vlada održi narodni referendum o takvom sporazumu. S druge strane, postoji drugačije mišljenje, da se ovi uvjeti odnose na međunarodne sporazume, jer sporazum, kojeg je Izrael postigao sa Libanom uz američko posredovanje neće biti zajednički potpisan, već će biti u obliku razmjene pisama između SAD kao posrednika i obje zemlje (Izrael i Liban), izjavljujući, da je svaka od njih prihvatila prijedlog SAD, koji sadrži uvjete sporazuma u dokumentima, koje su dvije zemlje dostavile UN-u. Stoga se ovaj sporazum ne tretira kao klasičan sporazum, jer se radi o sporazumu za koji nije potrebna dvotrećinska većina u Knessetu.
Izraelski premijer se osjeća dovoljno samouvjerenim, da će sporazum „ojačati sigurnost Izraela“ i osigurati prihode milijardi dolara u izraelsku ekonomiju te osigurati stabilnost sjevernih granica države (od Hezbollaha), iako kopnene granice tek trebaju da se markiraju. Ovaj napredak je drugi diplomatski uspjeh, koji je postigao premijer Yair Lapid u mjesecu dana, nakon ponovnog pokretanja Vijeća[3] za pridruživanje EU-Izrael i sastanka održanog 3.oktobra 2022.godine poslije desetogodišnje stagnacije.
Čini se da su prepreke sporazumu manje na libanskoj od onih na izraelskoj strani, jer ni jedna politička stranka uključujući i proiranski Hezbollah ne usuđuje se da ponište sporazum, koji može donijeti milijarde dolara u praznu državnu blagajnu, koja je pred bankrotom i prolazi kroz tešku ekonomsku krizu. Međutim, i dalje postoji bojazan od rana odnosno frustracija libanskog naroda, budući da se velike nade polažu u pronalazak plina, koje još uvijek nisu realne. Pojedini stručnjaci smatraju da libansko polje „Qana” možda neće biti veliko nalazište plina kao što se očekuje.
Sa druge strane izjave izraelskog premijera Yaira Lapida, da sporazum osigurava Izraelu 17% prihoda od polja „Qana“, pored toga što će i dalje upravljati svojim poljem „Karish“, u narednim godinama u izraelski budžet će donijeti milijarde dolara. Ove izjave izraelske strane mogu pokrenuti protivnike sporazuma u Libanu, koji su protiv davanja Izraelu dijela prihoda od prodaje plina u libanskom polju. Postavlja se pitanje, koji je vremenski period u kojem se može očekivati, da polje „Qana“ započne s radom i da počne donositi ekonomsku korist? Za sada ni naftne kompanije, kao francuski Total, još uvijek nemaju odgovora.
Uspjeh američke diplomatije na Bliskom istoku dolazi nakon velikog neuspjeha, da uvjeri Saudijsku Arabiju da poveća proizvodnju nafte, kako bi se nadoknadila nestašica opskrbe uzrokovane američkim i evropskim sankcijama Rusiji. Naprotiv grupa (OPEC Plus), u kojoj su Saudijska Arabija i Rusija, odlučila je da smanji proizvodnju nafte od početka sljedećeg mjeseca za dva miliona barela dnevno, što je izazvalo ljutite reakcije u kojima je američki predsjednik Joseph Biden izrazio razočaranje saudijskom naftnom politikom.
Prije četiri decenije američki predsjednik Ronald Reagan[4] tokom posjete Bonnu i susreta sa njemačkim kancelarom Helmutom Schmidtom 20.maja 1981.godine, upozorio je Evropu općenito, a posebno Njemačku, da se ne oslanja na sovjetski plin. Zalagao se u korist alternativnih snabdjevača plina, posebno Norveške i Alžira. Evropljani su razvili norveške resurse, ali su tvrdili da snabdjevači poput Alžira nisu ništa pouzdaniji od sovjetskog plina.
Dvadeset godina poslije Reaganove preporuke započelo je interesiranje za region istočnog Mediterana, kao region bogat naftom i plinom krajem dvadesetog vijeka, a Izvještaj[5] američkog Geološkog zavoda iz 2010.godine procjenjuje nalazište od 3.455 milijardi kubnih metara plina i 1,7 milijardi barela nafte u ovoj regiji.
EU treba nastaviti projekt istočno-mediteranskog plinovoda EastMed[6]te uključiti Tursku, Liban i eventualno Libiju u ovaj projekat. U 2013.godini izgradnja EastMed određena je Uredbom Evropske komisije 347/2013 kao projekat od zajedničkog interesa, a tokom perioda 2015-2018.godine Evropska komisija je izdvojila više od 34,5 miliona eura za završetak tehničkih, ekonomskih i ekoloških studija projekta[7].
Projekat je zastao nakon što su SAD početkom januara 2022.godine uskratile podršku tom projektu, koju je podržavala prethodna administracija predsjednika Donalda Trumpa.
Ono što se može tvrditi je, da je jedan od dugoročnih ciljeva sporazuma o demarkaciji morskih granica između Libana i Izraela može predstavljati model takozvanog „ekonomskog mira“, koji Izrael pokušava implementirati tako što će ekonomske poticaje učiniti alternativom za međusobno priznanje i kao način za smanjenje međusobnih tenzija između dvije države. Sporazum sa Libanom može biti uspješan model ekonomskog mira, koji prevazilazi ideologiju, neprijateljstva i psihološke barijere među narodima, koje postavljaju kontinuirane konfrontacije između dvije zemlje, a kasnije se može primijeniti i na palestinski slučaj. Ukoliko sporazum između Libana i Izraela postane održiv i prođe trenutne i buduće prepreke, ideja o zamjeni vojnog sukoba ekonomskim mirom, kroz ekonomske i trgovinske sporazume te bilateralnu i regionalnu saradnju kojom se ostvaruju interesi svih uključenih strana može biti model za saradnju. Ovaj model može se primijeniti među državama, koje imaju slične neriješene političke odnose, npr. Izrael i Sirija, Indija i Pakistan u Kašmiru, Južna i Sjeverna Koreja, Maroko i Alžir sa Zapadnom Saharom, Srbija sa Kosovom, itd.
Sličan sporazum je Washingtonski sporazum od 4.septembra 2020.godine, koji predstavlja model „Plinskog sporazuma“, kojeg su Srbija i Kosovo potpisali kao odvojene sporazume (kao Izrael i Liban) sa SAD o „ekonomskoj normalizaciji“. Washingtonski sporazum se ne dotiče već postojećeg dijaloga, koji se odvija između zvaničnog Beograda i Prištine uz posredovanje EU. Washingtonski sporazum predstavlja novu političku realnost ne samo za Kosovo i Srbiju nego za cijeli region Zapadnog Balkana pa čak i za samu EU. Tim sporazumom se nastavlja saradnja Srbije i Kosova bez međusobnog uzajamnog priznanja.
Ljubljana/Beirut/Tel Aviv, 26.oktobar 2022
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Ekskluzivna ekonomska zona (EEZ) je pomorska zona propisana Konvencijom UN o pravu mora nad kojom država ima posebna prava u vezi sa istraživanjem i korištenjem morskih resursa, uključujući i proizvodnju energije iz vode i vjetra. Prostire se maksimalno do 200 morskih milja u odnosu na obalu države kojoj pripada. U kolokvijalnoj upotrebi, izraz može uključivati i epikontinentalni pojas. Termin ne uključuje ni teritorijalno more niti epikontinentalni pojasa izvan 200 morskih milja od obale. Razlika između teritorijalnog mora i ekskluzivne ekonomske zone je u tome da prvi termin daje puni suverenitet nad vodama državi, kojoj pripada dok drugi termin daje samo „suvereno pravo“, link: www.un.org/depts/los/convention_agreements/texts/unclos/part5.htm .
[3] Izvor: EU-Israel Association Council, 3 October 2022, link: https://www.consilium.europa.eu/en/meetings/international-ministerial-meetings/2022/10/03/
[4] Joint Statement Following Discussions With Chancellor Helmut Schmidt of the Federal Republic of Germany. May 22, 1981., link: www.reaganlibrary.gov/archives/speech/joint-statement-following-discussions-chancellor-helmut-schmidt-federal-republic
[5] Izvor: USGS - World Petroleum Resources Project: Assessment of Undiscovered Oil and Gas Resources of the Levant Basin Province, Eastern Mediterranean, link: https://pubs.usgs.gov/fs/2010/3014/pdf/FS10-3014.pdf
[6] Izvor: DEPA - International Infrastructures, link: www.depa.gr/international-infrastructures/?lang=en.
[7] Izvor: EUR-Lex, link: https://eur-lex.europa.eu/eli/reg/2013/347/oj/eng.
