Iranski predsjednički izbori: svijet na čekanju

XXXXX

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Iz opsežnog istraživanjao iranskim predsjedničkim izborima, koji će se održati 14. juna 2013.godinesa naslovom »Iranski predsjednički izbori: svijet na čekanju« izdvajamo najvažnije dijelove.

IRANSKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

Svijet na čekanju

Objavom odluke Vijeća čuvara ustava 21.maja 2013.godine započeo je zvanični dio izborne kampanje za položaj predsjednika Islamske Republike Iran za predsjedničke izbore 14.juna 2013.godine.

Utjecajno Vijeće čuvara ustava izabralo je samo osam kandidata od ukupno 686 prijavljenih kandidata.

Iranske predsjedničke izbore prati polemika i skepticizam sve od osnivanja Islamske Republike Iran 1979.godine kako na unutarnjoj političkoj sceni tako i izvan granica te države.

Prva polemika pojavila se oko inkvizicijske uloge Vijeća čuvara ustava, koje ima 12 članova. Vijeće sačinjava šest pravnika i šest stručnjaka islamskog prava (Faqih), koji su pozorno okupljeni oko Vrhovnog vođe ajatolaha Ali Hamneija i on je najviše pozicionirani politički i vjerski autoritet u Islamskoj Republici.

Vijeće čuvara je pozorno i premišljeno izabralo osam predsjedničkih kandidata, koji su podijeljeni u dvije grupe. Grupe sadrže pet konzervativaca i trojicu reformista ili bolje rečeno – umjerenih političara.

Kao i na svakim predsjedničkim izborima u Iranu postoje dvije smjernice Vrhovnog vjerskog vođe građanima. A to su, da izađu na birališta u što većem broju i da izaberu osobu najbližu njemu i islamskoj revoluciji.

Iranske birače ne zanimaju smjernice vođa nego tko će biti novi predsjednik i kako će se uhvatiti u koštac sa hiperinflacijom, sankcijama međunarodne zajednice, nezaposlenošću i prije svega sa prijetnjama Zapada vojnom intervencijom, koja bi unazadila Iran za nekoliko decenija.

Na Zapadu pažljivo prate iranske predsjedničke izbore u očekivanju promjena u iranskoj vanjskoj politici, ipak to nije realno jer ovlasti predsjednika Republike su minimalne u usporedbi sa ovlastima Vrhovnog vjerskog vođe, koje određuje ustav.

Članovi 113 do 132 Iranskog ustava određuju pristojnosti predsjednika Republike, kako slijedi:

• Predsjednik i prvi potpredsjednik države vode Vijeće ministara. Od 1989.godine Iran nema položaj premijera,
• Predsjednik bira ministre svog kabineta i šalje u parlament na glasanje o povjerenju. Predsjedniku nije potrebno dobiti povjerenje parlamenta. Ima pravo zamijeniti ministre bez glasanja u parlamentu,
• Proglašenje zakona poslije njihovog donošenja u parlamentu,
• Ratifikacija međunarodnih ugovora i konvencija,
• Prijem akreditivnih pisama stranih ambasadora i imenovanje iranskih ambasadora u inostranstvu,
• Nadzor i upravljanje državnim budžetom,
• Predsjedavanje Savjetom za nacionalnu sigurnost.

Pristojnosti Vrhovnog vjerskog vođe Irana, kojeg imenuje ekspertno vijeće koje ima 86 članova su vrlo opsežne. Ekspertno vijeće je organ sličan Vatikanskom konklavu u katoličkoj crkvi. Mandat vrhovnog vođe je neograničen i doživotan.

Vrhovni vjerski vođa imenuje i nadzire:

• Vrhovni Savjet za nacionalnu sigurnost,
• Vrhovni vođa je vrhovni komandant Iranskih oružanih snaga,
• Vijeće iranske radio-televizije,
• Sudski savjet,
• Komanduje paravojnom revolucionarnom gardom,
• Ima posljednju riječ u bilo kojem sporu između tri grane vlasti,
• Poslije izbora potvrđuje predsjednika Republike i njegovu vladu,
• Imenuje 12 članski Vijeće čuvara ustava,
• Potvrđuje državni savjet, koji ima 34 člana,
• Stavlja veto na zakone, koji su doneseni u parlamentu,
• Potvrđuje kandidate za parlamentarne izbore u 290 članskom parlamentu,
• Određuje vanjsku politiku države,
• Raspisuje izbore i referendume,
• Objavljuje rat i mir,
• Opoziva predsjednika republike, na osnovu člana 89 ustava,
• Pomilovanja.

Iz gore navedenih ovlasti, koja proizlaze iz člana 11 ustava je vidljivo, da predsjednik republike nije glavna figura političkog sistema. Taj položaj je sličan položaju predsjednika vlade u predsjedničkom sistemu recimo u Francuskoj, dok veliki vjerski vođa ima apsolutnu vlast slično monarhijama u Evropi u 17-18 stoljeću.

Kandidati na predsjedničkim izborima 14.juna 2013 su:

1. Ali Akbar Velayeti, konzervativac, rođen 1945. Ljekar pedijatar i diplomat. Bio je ministar vanjskih poslova više od 16 godina (1981-1997). Trenutno je savjetnik Vrhovnog vjerskog vođe Irana za politička i međunarodna pitanja te član iranskog parlamenta.
2. Gholam Ali Haddat, konzervativac, rođen 1945. Iranski filozof i političar. Prvi ne-klerik na vodećem položaju u državi (predsjednik parlamenta 2004-2008).
3. Mohammad Bagher Ghalibaf, konzervativac, rođen 1961. Doktor političke geografije. Profesor i vojni komandant. Gradonačelnik glavnog grada Teherana od 2005.godine (drugi mandat).

Sva trojica su najkonzervativniji i bliski su vrhovnom vjerskom vođi ajatolahu Hamneiju. Njihov program i platforma su usredotočeni na domaću privredu. Oni su mišljenja, da slaba situacija nije prouzrokovana sankcijama međunarodne zajednice nego zbog slabog upravljanja.

1. Mohsen Rezaee, konzervativac, rođen 1954. Političar i ekonomist. Komandant elitne revolucionarne garde 16 godina.
2. Saeed Jalili, ultra konzervativac, rođen 1965. Magistar fizike. Radio je kao zamjenik ministra vanjskih poslova za evropska i američka pitanja. Sada je sekretar savjeta za nacionalnu sigurnost i istovremeno glavni pregovarač Irana za nuklearni program sa grupom G6 (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kina, Rusija, SAD). U politici ne samo da je konzervativac nego je i ekstremista. Njegov izborni program temelji na nastavku pregovora sa Zapadom ipak bez odstupanja od miroljubivog nuklearnog programa.
3. Mohammad Reza Aref, reformist, rođen 1951. Profesor elektrotehnike na Teheranskom univerzitetu. Bio je ministar tehnologije 1997 - 2001.
4. Mohammad Gharazi reformist, rođen 1941. Bio je ministar za naftu 1981-1985. Nezavisni kandidat na izborima.
5. Hassan Rouhani najreformističkiji političar, rođen 1948. Političar i klerik istovremeno. Član Savjeta za nacionalnu sigurnost od 1989.godine Dva puta je bio predsjednik parlamenta. Pregovarač sa Evropskom trojkom G3 (Velika Britanija, Njemačka, Francuska) u vezi sa nuklearnim programom, sve do 2005.godine, kada se G3 proširila i postala G6. Ima velike šanse da postane sedmi predsjednik Irana.

Analitičari smatraju, da su dva glavna kandidata reformist Hassan Rouhani i konzervativac Mohammad Bagher Ghalibaf. Rouhani je prihvatljiv za Zapad kao izbor najmanje mogućeg zla.

Analizom iranskog izbornog tijela u državi u kojoj nisu dozvoljene klasične ankete javnog mnijenja utvrđujemo, da se birači naklonjeniji konzervativnom taboru. Reformistički tabor poprilično je uništen poslije sloma demonstracija poslije predsjedničkih izbora 2009.godine.

Hassan Rouhani je favorit za izbor za novog predsjednika Irana, a to istovremeno znači nagovještaj promjena.

Ljubljana, 12. juni 2013