- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES, piše o duhovima rata sa naglaskom na Hrvatskoj i Crnoj Gori. Njegov članak „Hrvatska i duh rata[1]“ objavljujemo u cijelosti.
Hrvatska i duh rata
Istorijska je činjenica da su Hrvati vijekovima žudjeli da imaju svoju državu. Zaslužili su da je imaju i imaju je. Da li će biti u stanju da je sačuvaju? Iskreno se nadam da hoće, ali, pribojavam se.
Godinama u javno iznesenim stavovima tvrdim da su, pored nekih inostranih snaga, glavni posao razbijanja SFRJ odradile domaće nacionalne političke mafije, spregnute sa drugim kriminogenim strukturama i to baš sa onim koje su regrutovane od strane republičkih i vojnih službi. Nažalost, vrijeme to i potvrđuje. Knjiga „Oficir i časnik“ tima profesora sa Zagrebačkog sveučilišta, na čelu sa profesorom Žunec Ozrenom, više je nego politička, sociološko-psihološka i kulturološka studija. Političke mafije su, u mnogome, regrutovale svoje „časnike“, koje su oni normalni oficiri – Hrvati, s pravom nazivali „banditosima“. „Nemam u njega povjerenje, on je komunjara“, bila je podloga za eliminaciju onih etički formiranih, a stručno superiornih. Zato ne treba da čudi što su u jeku najvećeg rata, za samo jedan dan, iz hrvatskih vojnih postrojbi udaljeni svi oficiri finansijske struke, koji su iz JNA prešli u HV. Njihovo suprotstavljanje finansijskim malverzacijama i ratnoj pljačkaškoj privatizaciji, bio je „grijeh komunjara“. U Crnoj Gori taj rat se vodi u produženom trajanju. Ko se god usudio da zaštiti vojnu imovinu od političke mafije, od njih je proglašavan neprijateljem države.
Neke relevantne međunarodne agencije svrstavaju Hrvatsku među četiri najljepše zemlje u svijetu. Poznajem svaki dio njene teritorije, pa se usuđujem tvrditi da je to tako. Ne zna se šta je čarobnije, njena ravnica, njeno gorje ili njeno primorje. Ali, zabrinjavajuća su upozorenja nekih međunarodnih asocijacija da se Hrvatska nalazi na prvom mjestu po stepenu depresivnosti stanovništva. Sadašnju Hrvatsku jednako poznajem kao i onu iz bivše SFRJ, pa se bojim da su te ocjene tačne.
Rat u Hrvatskoj je završen prije dvije decenije, a duh rata, što vrijeme više odmiče, sve je prisutniji. Skoro da nema dana da se javno ne obilježava nekakva ratna obljetnica. Koncentracija tih događanja je takva da se iz polja kulturologije prešlo u polje nacionalističke (pa i one ratne) propagande. Šta je uzrok? Politika. Čija? Politika HDZ-a.
HDZ i SDP u Hrvatskoj su partije koje su djelovale i u ratno vrijeme. Branitelji Hrvatske su se svojim životima borili za Hrvatsku. Podjednako su oni bili ili članovi ili simpatizeri i HDZ-a i SDP-a. Ako se analiziraju ratni zločini počinjeni od hrvatske strane, doći će se do očekivanog zaključka. Skoro svi počinioci ratnih zločina bili su ili članovi ili simpatizeri HDZ-a. Niti jedan iz SDP-a i iz redova pripadnika bivše JNA. Rat je završen, mirovni sporazumi su sa svima potpisani, ali braniteljske udruge ne dozvoljavaju Hrvatskoj da se pomiri sama sa sobom. Koje su to udruge? Baš one koje su veoma bliske HDZ-u. Sada je očigledno da je kod većine istih, antisrpstvo bilo veći motiv rata, nego li što je odbrana Hrvatske od srpskih „banditosa“. Duh „oslobodilačkog rata“ neprekidno se generiše.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ozbiljno opterećuje Hrvatsku. Ako se i u taj problem dublje uđe, doći će se do zaključka da je najmanji procenat zahvaćenih PTSP-om upravo onih koji su došli iz JNA, iako su baš oni stalno bili u prvim borbenim redovima. Nakon rata vojnička karijera većini od njih je prekinuta. Sa političko-partijskog aspekta gledano, a procentualno mjereno, PTSP je najviše zahvatio članove i simpatizere HDZ-a. Ništa čudno. Onome ko je teorijski izučavao rat kao društveno-političku i sociološko-psihološku kategoriju, nije teško zaključiti da su HDZ formacije u rat ušle sa viškom antisrpstva, manjkom istinskog patriotizma i lične hrabrosti, te prevelikim očekivanjima u dostizanju političkih pozicija, generalskih činova, finansijsko-materijalnih dobitaka i svakodnevnih javnih priznanja i odličja. Razočarenja i traume su se dramatično počele uvećavati nekako od vremena kada je jedan od „banditosa“ (u činu generala) u Saboru javno priznao: “Ko je šta jamio – jamio je“. Mora mu se odati priznanje za iskrenost.
Sveukupna snaga Srba u Hrvatskoj se mjeri ubrzanim tempom biološkog izumiranja. Nasuprot tome, snaga antisrpstva „banditosa“ se uvećava i, nažalost, veća je od snage države. Država, ne da ne želi, nego od njihovog antisrpstva nije u stanju sačuvati najobičnije dvojezične table. HDZ u posljednjih 25 godina u Hrvatskoj ili je imala apsolutnu vlast ili je u svakoj vlasti učestvovala. Ali, u tome nije njena najveća snaga, nego je u njenom paradržavnom djelovanju, a u sprezi sa mnogim braniteljskim udrugama. Kada pompozno i u sred Zagreba dočekuju lice koje je odležalo kaznu zbog ratnog zločina, vlast se nije usudila ni reagovati. „Banditosi“ permanentno provociraju aktuelnu vlast, koja iskreno pokušava Hrvatsku osloboditi od duha rata.
Katolička crkva u Hrvatskoj i mnogi njeni fanatizovani vjernici se ponašaju kao da su baš oni stvorili Hrvatsku državu. Ne ulazeći u njihove zasluge na tom planu, ali očigledno je, kler uvažava sekularnost Hrvatske države samo u mjeri koja joj omogućuje supremat nad istom. Kler, HDZ i neke braniteljske udruge u opasnoj mjeri restauriraju fašizaciju Hrvatske.
Prije pet godina neki mediji su objavili moj stav da se stabilizacija Balkana može očekivati tek onda kada od svih političkih i državnih funkcija budu odmaknuti Silvio Berluskoni, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Grujevski i Tomislav Karamarko. Tada je malo ko izvan Hrvatske čuo za ovog posljednjeg. U tome i jeste opasnost. Upravo paradržavno, paraobavještajno i parabezbjednosno djelovanje uvezuje nacionalističke snage i kriminogene strukture. To se Jugoslaviji desilo, a današnjoj Hrvatskoj ozbiljno prijeti i to može biti velika prijetnja za region.
Svaka država i svi narodi danas imaju previše problema. Ali, vrijeme je za alarm i otrežnjenje zdravih snaga, posebno onih u Hrvatskoj, koje moraju shvatiti da neofašistička avet nikada ne spava. Ta avet nikoga izvan Hrvatske ne može progutati, ali zato može progutati Hrvatsku.
Crna Gora formalno na svojoj teritoriji nije imala rat, ali zato duh „oslobodilačkog rata“ razara sve pore crnogorskog društva. Uzrok nije teško detektovati. DPS Crne Gore i HDZ su politički sijamski blizanci, kako u ratu tako i u miru. PTSP je opasna prijetnja crnogorskom društvu.
Ljubljana/Podgorica, 8.avgust 2014
[1] Objavljeno u ND »Vijesti« iz Podgorice 8.8.2014
