U svome obraćanju u Parizu 7. prosinca 2015. – samo dan nakon velike pobjede francuske ekstremne desnice –, glavni tajnik UN-a ponovno je upozorio svjetske vođe: “Više od jedne milijarde ljudi u čitavome svijetu živi bez električne energije. Gotovo tri milijarde ljudi ovisi o zagušljivim, opasnim tradicionalnim gorivima za kuhanje i grijanje. Isto tako, pristup modernoj, pouzdanoj, povoljnoj čistoj energiji od presudne je važnosti za iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i smanjenje nejednakosti… Sat otkucava prema klimatskoj katastrofi.” Uglađeno ignorirajući unutarnju francusku politiku, kao i čvrste dokaze o klimatskim promjenama, svi međunarodni nihilisti, profesionalni optimisti i drugi čuvari statusa quo nazvali bi to ‘ekološkim alarmizmom’… ili političkim alarmizmom – isto je… Kakvo je stvarno stanje našega planeta?
****
Devedesetih godina prošloga stoljeća odvijala se zanimljiva rasprava između dvojice istaknutih znanstvenika: Carla Sagana, astrofizičara i Ernsta Mayra, evolucijskog biologa. Radilo se o pitanju svih pitanja – ima li tamo vani inteligentnog života? Sagan – bliži matematici i brojanju zvijezda i svjetova koji im pripadaju – tvrdio je da od bezbroj planeta koji su poput našega, život na mnogima od njih sigurno buja. Nemalo njih, tvrdio je, zasigurno su razvili napredne oblike živih bića. Mayr je – s druge strane – tvrdio upravo suprotno. Za njegov pesimizam zaslužna je njegova profesija, a ne karakter koji je bio živahan i optimističan poput Saganovog: Ono što je biologija za prirodne znanosti, to je povijest za humanističke – prostorno-vremenska linearna priča o prošlosti uz projiciranje, ili ponekad uz neizbježne posljedice, naše budućnosti. Kao što nas profesor Naom Chomski na divan način podsjeća na ovu epizodu, Ernst Mayr uzeo je naš matični planet kao ilustraciju svojih tvrdnji.
Takozvani biološki uspjeh vrsta može se mjeriti njihovim brojem, ustrojstvom i izdržljivošću. Vodeći se ovim trima parametrima, prof. Mayr ističe da su najprilagodljiviji sustavi oni koji provode brze (ne-kognitivne) mutacije koje uzrokuje bilo koji pritisak ili promjena iz okoliša (npr. različite bakterije, bića zarobljena u fiksirani ekološki prostor, poput šišmiša ili nekih morskih živih bića), te čak preživljavajući i velike krize, uključujući i kataklizmičke događaje. No, idemo li naviše u skali onoga što smatramo inteligentnim životom, sustavi postaju manje prilagodljivi i oskudniji brojem, ustrojstvom i izdržljivošću. Dolaskom do vrha (kako smo klasificirali vrh inteligencijske piramide), od nižih sisavaca do viših primata, majmuna i ‘homo sapiensa’, vrste pokazuju tendenciju disoluciji – prema sva tri biološka parametra. Po Mayrovom proračunu, prosječni životni vijek visoko inteligentnih vrsta iznosi samo oko sto tisuća godina. Od milijardi vrsta koje su naseljavale (i koje još uvijek naseljavaju) naš planet, mi smo – zajedno s drugim visokim primatima – kasno došli i temporalna smo “slučajnost”. On to pripisuje našoj inteligenciji, ističući ju kao ‘smrtonosnu mutaciju’ – ne blagoslov već prokletstvo. Njegov zaključak je intrigantan: što je veća inteligencija, veća je vjerojatnost samouništenja, prelazeći krivulju početnog razvoja.
Uistinu, naše financijske i političko-ekonomske politike i prakse stvaraju globalni pritisak na nas i na sve druge vrste. Zasigurno, u dubini i strukturalno, riječ je o krizi naše spoznajnosti. Zar želimo dati Mayru za pravo našim globalnim džihadom protiv spoznajnog uma?
Od Kopenhagena, Durbana, Ria+20 do Pariza COP 21, naš zaključak ostaje isti: potrebna su nam načela i usklađeno djelovanje, budući da je to jedini način ophođenja s teškim problemima ovoga planeta. Još uvijek nismo postigli konsenzus oko Bretton Woods institucije, Tobinove porezne inicijative, oko Svjetske trgovinske organizacije i pregovora iz Dohe, o ograničavanju nuklearnog oružja, o migrantima, Bliskom istoku i ‘mantri’ smjenjivanja režima, o IPCC-u (Međunarodni panel o klimatskim promjenama), o pregovorima nakon onih u Kyotu, te na koncu, o alarmantnom stanju okoliša. Dakle, na globalnoj razini u bitnome se ne slažemo o onome s čime se naš planet suočava kao ni o načinima našega odnošenja prema tome. [K tomu, u bitnome se ne slažemo o ulozi tehnologije. Kada govorimo o tehnologiji ne radi se o umijeću znanosti nego o stanju uma! Ne radi se o linearnom napretku u svladavanju disciplina prirodnih znanosti, nego o zajedničkom postizanju kritičkog uvida.]
Niti moraliziram niti idealiziram i očajavam. Svijet utemeljen na dogovorenim načelima i zajedničkim voljnim djelovanjem nije bolje mjesto. To je samo jedini način da ljudska vrsta preživi.
Mi sebe postavljamo u središte materijalnog svijeta – koji percipiramo kao svemir mrtve (i linearne) materije. Zato, ono što eufemistički nazivamo (antropogenim) klimatskim promjenama, zapravo je brutalni rat protiv (žive) prirode. To je prikriveni oružani sukob, jer umjesto vatrenog oružja dominantno koristimo takozvane tehnologije koje stvaraju zaradu. (Zbog toga su u ovom slučaju vojne jedinice zamijenjene ‘uništivačima’ drugačijeg naziva: ‘nadnacionalne korporacije’.) Ova oružana pobuna usmjerena je protiv većine onoga što je lijepo i unikatno na Zemlji – planet koji nam je dao dovoljno vremena i prostora da preživimo kao vrsta te evoluiramo kao misleći život. Tako, poznata matrica održivosti triju ‘maksimuma’ (dobra, vrste i vremena) postaje ‘minimum’ vrsta, ‘minimum’ vremena s ‘maksimalnom’ štetom.
Namjerno ili ne, to je sinkronizirani napad: neprestano ali predano onečišćujemo javnu sferu preusmjeravanjem pažnje na banalnosti koje stvaraju takozvane socijalne mreže, ‘reality show-ovi’, ‘zvijezde’ i slični – trivijaliziranje sadržaja naših života. U isto vrijeme teško onečišćujemo biosferu (vodu, zemlju, zrak i bliži svemir) nerazgradivim i/ili toksičnim, čvrstim ili aerosolnim, radioaktivnim česticama i bukom – nepovratno nanoseći štetu našem staništu. Onečišćujemo i vrijeme, pretvarajući ga u preko generacijsko ratno polje: naši opasni obrasci ponašanja mogli bi zapečatiti sudbinu nebrojenih generacija i vrsta koje imaju doći. Ne čudi onda što naša korozivna asertivnost ima (vremensko-prostorne) paralele: acidifikacija oceana (pojava kiselosti oceana) i brutalizacija ljudskih odnosa, kao i njihovo zaglušivanje, samo su lice i naličje. Ono što je društvena sfera za društvo to je biosfera za sami život na Zemlji: (vremensko-prostorni – sadržajno-formalni) okvir u kojem živimo.
Izgleda da svoj prostor (linearno posjedovanje) plaćamo našim vremenom (budućnošću). Stoga, ova kriza ne može biti ekološka, kao što nikad nije bila ni financijska ili sigurnosna (rat teroru) – ova kriza nedvojbeno je moralnog karaktera. To je kriza spoznajnog deficita, koju proživljavamo u muci poricanja!
Priroda se ne mijenja. Promjena (kao kozmička konstanta) sama je priroda. Ipak, čak je i Heraklit znao da ta sila nije eruptivna i destruktivna (eksplozivna, izgarajuća i polarizirajuća), nego uvijek postupna i konstruktivna (holistička, inkluzivna i implozivna).
Propadamo, povlačimo se i nestajemo na svim područjima i unutar svakog organskog (morskog i kopnenog) ili anorganskog (tlo, ledenjaci, voda, polarne kape, itd.) sistema. Za ozbiljne, goruće (ugljikovodične) probleme planeta, ljudska vrsta treba hitan i trajan konsenzus koji podrazumijeva hrabrost, izvrsnost, viziju i kreativnost. Sve ovo neće nastati iz straha od prisilne (kozmetičkim preinakama društva, strogošću, financijskom luđačkom košuljom) daljnje militarizacije naših društava koju uzrokuje ubrzano sučeljavanje s onim što zovemo ‘ratom protiv terora’, nego iz univerzalnog pristanka svih da se uskladi zajednički planetarni cilj. Sve to može učiniti spoznajni um.
Započnimo globalni rat protiv terora – ali ovaj put – protiv terora globalnog ekološkog holokausta koji je uzrokovala kriza spoznajnog deficita.
Tekst koji se izvorno pojavio u Modern Diplomacy Magazinu 08. decembra 2015, do sada je objavljen u dvadesetak zemalja na četiri kontinenta svijeta. S engleskog originala Ecological Globalistan – Political Terroristan preveo: Hrvoje Vranješ.
Ljubljana, 30.decembar 2015
