- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES, piše o dvorskim ludama sa naglaskom na Crnoj Gori. Njegov članak „Dvorske lude[1]“ objavljujemo u cijelosti.
Dvorske lude
Svi dvorovi, po pravilu, imaju svoje dvorske lude. Jugoslavija je zaista imala dvor. Onaj zvanični. Između ostalog, njenim rušiteljima i to je bio jedan od jevtinih izgovora da urade to što su uradili. Jugoslaviju su nazivali zatvorom naroda iako je odavno vidljivo da je ona, u odnosu na ovo danas, bila pravo obdanište prepuno svenarodne radosti. I djece i omladine i onih u zrelim, pa i onih u poznim godinama. Sa tog “dvora” nije ostalo nikakvo imovinsko nasljedstvo, čak i najbližim potomcima, a kamoli nekakvim dvorskim ludama, ukoliko je takvih i bilo.
Teško je ne povjerovati da većina novonastalih ex-Yu država nije postala stjecište nagomilanih narodnih tegoba i muka. Uz to skoro svaka od njih ima bar po jedan dvor sa čitavim brigadama svojih dvorskih luda. Sa sigurnošću se može tvrditi da od 1918. do 1989. godine Crna Gora nije imala dvor, pa ni dvorske lude. A poslije?! Pojam “dvorska luda” u izvornom značenju odnosi se na one koji čekaju, sačekuju, ulaguju se, snishodljivo slušaju, te uveseljavaju i zadovoljavaju ceremonijal-majstora. On, zbog njihove lojalnosti, dvorskim ludama obezbjeđuje sve. A svi zajedno čekaju i očekuju kaznu, koja je neminovnost. Zbog toga se oni životu raduju na nekako drugačiji način. Raskalašeno, alavo, furiozno i bahanalijski. Kao da im je posljednji put.
Nema boljeg opisa za vrh DPS-a, nego da su to tipične dvorske lude, ceremonijal-majstora umišljenih rituala. Tako čvrsto su utabali svoju stazu, da se i vrh SDP-a svesrdno trudi da, od ovih prvih, budu još veće lude u službi velikog ceremonijal-majstora umišljenih rituala. Dvorske lude znaju da glume ležernost, ali su u suštini uvijek nestrpljive i nervozne. Materijalizacija svojih emocija prema ceremonijal-majstoru uvijek im je u prvom planu. Njihov oboljeli Ego neuhvatljiv je za normalnog čovjeka. Dvorske lude uvijek liče na klovnove. Kada tom ulogom ovladaju, skoro svaka dvorska luda pomisli (pa čak i poželi) da može biti predsjednik države. Ceremonijal-majstor zna kako i koliko može nagraditi ponekog člana dvorskih luda. On može nekome dozvoliti da bude čak i šef države ili predsjednik vlade. Jedino što nikome ne prepušta je položaj šefa agencije za privatizaciju i šefa tenderskih komisija. Nebitno je ko formalno pokriva te funkcije, ceremonijal-majstor uvijek ostaje njihov vrhovnik.
Dvorske lude ceremonijal-majstora umišljenih rituala lako ćete prepoznati što se “komunizma” nerado sjećaju, iako su iz obdaništa, preko onih omladinskih, pravo utrčali u komitete SKJ. DPS dvorske lude je vrlo opasno podcijeniti, jer su one (prije svih) prepoznale formulu zlog vremena, koja glasi: “moja nacija, moja šansa!”. Nakon takozvanih demokratskih promjena, vjerno prate ceremonijal-majstora umišljenih rituala, pa im je za promjenu pripadnosti naciji potrebno toliko vremena koliko i vrcavoj preljubnici da promijeni partnera. Dvorske lude bi, zbog statusnog položaja, rado igrale golf na livadama gdje su nekad čuvale ovce, ali, problem im je što za golf treba nerava i strpljenja koje oni, po pravilu, nemaju. Neprekidno jure i prate ceremonijal-majstora, bojeći se da im ga kakve druge lude ne preotmu. Samo se u sistemu dvorskih luda (u kome je ceremonijal-majstor glavni dirigent) lako prelazi put od izgrednika javnog reda, do društvenog i političkog “uglednika”. Dosijei izgrednika lako se zamjenjuju dosijeima katastarskih jedinica. Iako otežano slože jednu prosto proširenu rečenicu, đon-obraz, hladno srce, pohlepa za još, te doktorska ili magistarska titula, znaci su njihovog prepoznavanja. Nije mali broj onih koji veoma lako metak ubacuju u cijev, a njihovi četvorotočkaši, od više hiljada kubika, ponekad su plaćeni nečijom glavom. Ljubav prema ceremonijal-majstoru umišljenih rituala, a istovremeno strah od njega samoga, drže narodne mase pod kontrolom jače nego što bi to mogla bilo koja žandarmerija. Dvorske lude, koje žive u perverziji izobilja, nisu zadovoljne svojim životom. Uznemirava ih strah, jer znaju da “njihove” katastarske parcele neće biti uknjižene na njihove potomke. Đavo kad-tad dođe po svoje.
Tabloidi su uvijek na platnom spisku političko-policijske vrhuške. Ovi u Crnoj Gori se takmiče ko će biti veća luda. Ceremonijal-majstor je uvijek glavni, neko drugi je odgovorni urednik tabloida, dok su dvorske lude tumači njegovih poruka. Formula “neka to provjere institucije sistema” sredstvo je njihovih laži i zlih namjera. Život u lažima (do jednog trena) lagodniji je od života u istini. Da je Vatikan imao lažnu propagandu, kao što je ima DPS, Rusija bi odavno bila katolička zemlja. Ali, dvorske lude ipak zabrinjava stara mudrost da su u laži kratke noge.
Kada ceremonijal-majstor, zajedno sa svojim dvorskim ludama, ovlada društvom, tada malo ko proživi svoje djetinjstvo. Mladost se redovno preskače, a u starost se kolektivno i nevoljno utrčava. Svaka starost je, po pravilu, pohrvana zaludnom politikom i ozbiljnim bolestima. U kakvom stanju duha se danas nalazi crnogorsko društvo? Ne mogu se sakriti umor i neveselost na licima većine. Strah vlada od onih koji ubijaju, a još je veći strah kod onih koji ubijaju. Većinu je obuzeo stid i sram, dok su dvorske lude, na čelu sa ceremonijal-majstorom, operisane od samokontrole od neljudskosti.
Nema gore situacije po neko društvo od one kada nema ko da napravi satiru ili komediju o dvorskim ludama. Tada čitavo društvo nekako postaje dvorska luda, koja živi u strahu i iluzijama. Nemoguće je iscijediti humor iz obamrlog duha. U društvima, gdje vladaju dvorske lude, satiričari, pjesnici i umjetnici su neželjena čeljad. Ceremonijal-majstor dobro zna da bi on bio njihova stalna tema. Mnogima, koji u Crnoj Gori sebe smatraju pjesnicima, književnicima i umjetnicima, ceremonijal-majstor je odavno obukao odoru dvorskih luda. Pjesnik je ovdje odavno postao roba. “Avangardu treba ubiti” formula je koju koriste svi ceremonijal-majstori umišljenih rituala. Oni znaju da pjesnike, književnike i umjetnike ne smiju pustiti među radničku klasu, jer bi nekakav “stihoklepac” za sobom mogao povući nabreklo nezadovoljstvo, koje je uvijek usmjereno na dvorske lude. Po njih je posebno opasno, ako se udruže “stihoklepci”, umjetnici i studenti. Zbog toga DPS krojačnica čitav četvrt vijeka, u četiri smjene, šije uniforme za dvorske lude.
Nevolje uboge raje, s jedne, te laži i propaganda dvorskih luda, s druge strane, četvrt vijeka međusobno vode mrtvu trku. Dok ceremonijal-majstor uživa u preziru i na jedne i na druge. Možda jeste svjestan, a možda i nije, da je i on nečija dvorska luda. Ali, “nesrećnim slučajem” u nekoj ponoćnoj sačekuši, mnoge dvorske lude su okončale svoj slatki život. Istorija je, još uvijek, ipak najbolja učiteljica života.
Ljubljana/Podgorica, 15.novembar 2014
[1] Objavljeno u ND »Vijesti« iz Podgorice 15.11.2014
