Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane povodom vojne operacije SAD i njenih saveznika »Iračka sloboda« analizirao je diplomatske i vojne (ne)uspjehe navedene operacije u Iraku. Iz opširne analize izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Operacija »Iračka sloboda«, koja je prije godinu i više dana planirana naišla je na teškoće već od samog početka. Saveznici su naletjeli na veliki otpor i to na šiitskom jugu, koji tradicionalno ispoljava neprijateljstvo prema Sadamu Huseinu. Savezničke snage prilikom napredovanja doživljavaju djelimične uspjehe u naseljenim područjima od Um Qasera, Basre, Fawa, Nasiriye i sve do svetog šiitskog grada Najaf. Napredovali su u pustinji daleko od urbanih centara i vojnih uporišta iračke vojske. Paravojne milicije Fedayin zadale su opasan udarac savezničkim jedinicama što se pokazalo šokantnim za vojne planere.
U svakom slučaju došlo je do korjenite promjene plana generala Tommya Franksa. Te promjene imaju taktički značaj čiji je cilj dobiti rat i ukoračati u Bagdad. SAD mogu dobiti rat u vojnom smislu ali u političkom smislu rat je možda izgubljen i zahtijeva korjenite promjene političkog, diplomatskog i medijskog plana operacije u cjelini.
Na političkom planu SAD našle su se u otežavajućem položaju jer je unilateralna akcija već od samog početka diskutabilna za cijeli svijet uključujući tri stalne članice Savjeta bezbjednosti UN-a – Francusku, Rusiju i Kinu. Sadam Husein iskoristio je nejedinstvo međunarodne zajednice i u očima međunarodne javnosti postao državnik, koji brani svoju državu pred agresijom. U očima islamskog svijeta postao je mučenik, koji brani cijeli islamski svijet pred neprijateljima islama.
Sadam Husein ima uporište u sedmom poglavlju osnivačke povelje Organizacije ujedinjenih nacija, dok SAD imaju moralno uporište, da kao jedina (preostala) velesila pomognu iračkom narodu i zaštite cijeli svijet od diktatora, koji je upotrijebio i spreman upotrijebiti oružje za masovno uništavanje nad vlastitim narodom.
Najveći slom američke operacije desio se na jugu Iraka, gdje je neočekivani otpor Šiita iznenadio savezničke snage koje su predpostavljale da Šiiti gaje neprijateljstvo samo prema Sadamu Husseinu. Gerilski napadi postali su noćna mora za savezničke vojnike na rubovima gradova i sela u koje uopšte nisu ukoračili.
Reakcija Šiita bila je očekivana iz dva razloga:
Prvo, američka podrška narodnom ustanku protiv režima Sadama Huseina 1991. godine na iračkom jugu te kasnija američko - britanska dozvola Sadamu Huseinu da upotrijebi helikoptere za gušenje narodnog ustanka, koji je zahvatio cijelu državu bila je za Šiite razočaravajuća. Šiiti su se tada osjećali prevarenim i izdatim od SAD. Istu grešku očito nisu htjeli ponoviti.
Drugo, stav političkih lidera Šiita (SCIRI, Aldawa... itd.), koji su pod političkim utjecajem Teherana i Damaska utjecalo je da Šiiti nisu željeli saradnju i učestvovanje u savezničkoj operaciji gdje posljedice nisu poznate i u najboljem slučaju suprostavljaju se imenovanju američkog generala na mjesto Sadama Huseina.
Američke snage za sada napreduju na šiitskom području, koje ne podnosi Sadama Huseina niti Amerikance. Postavlja se pitanje kako će SAD i snage kolalicije napredovati u sunnitskom dijelu Iraka, koji je tradicionalno na strani Sadama Huseina i koji je zabrinut za svoje velike privilegije, koje ima prema iračkom ustavu od osnivanja države 1921. godine. Sasvim sigurno otpor na sunnitskom zapadu Iraka biće još veći na liniji Haditha – Rumadi – Falujja - Bagdad, na istočnoj liniji Baquba – Khalis – Bagdad i na sjeveru na liniji Mosul – Bejji – Tikreet – Bagdad.
Slom političkog dijela operacije »Iračka sloboda« posljedica je toga, da su SAD u protekloj deceniji komunicirale sa iračkim narodom posredstvom opozicijske frakcije Irački nacionalni kongres (INC), koji nije imao nikakve političke podrške na terenu. Saradnja SAD sa opozicijom bila je u stalnoj krizi. SAD su više puta optuživale opoziciju, da zloupotrebljava namijenjena sredstva i to skromnih deset miliona dolara od ukupno stotine miliona dolara, koji su prema Zakonu o oslobođenju Iraka izglasanom u američkom Kongresu 1998 godine, namijenjenih Iraku. Ostali vidniji i utjecajni članovi opozicije bili su udaljeni i marginilizirani. Drugi razlog je u utjecaju susjednih država na pojedine frakcije opozicije (Iran, Sirija, Turska, Saudijska Arabija). Miješanje u unutrašnja pitanja između Kurdske demokratske partije (KDP) i Patriotske unije Kurdistana (PUK) 1996.godine dovelo je do krvavog međukurdskog rata. Turska i Irak podržale su KDP dok je Iran podržao PUK. Danas Turska podržava PUK i u medijskom je ratu sa KDP, koji kontroliše većio dio iračkog Kurdistana na njenoj južnoj granici. SAD su svjesne ozbiljnosti situacije, zbog toga su sekretari Donald Rumsfeld i Colin Powell upozorili susjede da se ne miješaju u iračka pitanja.
Vojna operacija za rušenje režima Sadama Huseina i oslobođenje Iraka mogla bi u slučaju potpunog uspjeha, ne samo u vojnom nego i u političkom smislu, postati precedens i primjer za rješavanje kasnijih (sličnih) primjera u svijetu.
Operacija nema nikavog uporišta u modernom međunarodnom pravu, možda ima uporište u klasičnoj teoriji u razvoju opšteg međunarodnog prava, koji proizilazi iz Westfalskog ugovora 1648. godine, ugovora iz Versaya 1918. godine i San Franciska 1945. godine. SAD moraju hitno i što prije otvoriti komunikacijske kanale sa bliskoistočnim narodima i jednostavnim jezikom objasniti ciljeve te operacije, koja sasvim sigurno ima utjecaj na njihovu budućnost.
Međunarodni institut IFIMES upozorava, da vojno oslobađanje Bagdada nije kraj procesa rušenja režima Sadama Huseina, to je tek početak političkog procesa, koji može biti bolan za obje strane kako za Iračane tako i za Amerikance. Slučaj Sovjetskog saveza u Afganistanu može se ponoviti u slučaju Iraka ali u drugačijim ulogama. Rusija, Francuska i islamske države će podržavati iračke mudžahide protiv američkog agresora te slijedi ponavljanje svega onoga što smo vidjeli u osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada su regrutirane samoubice i borci po cijelom islamskom svijetu.
Prema mišljenju IFIMES-a, SAD moraju hitno promijeniti svoju politiku prema pojedinim frakcijama u iračkoj opoziciji, kao preduslov za uspostavljanje dijaloga sa iračkim narodom. Većina iračkih opozicijskih grupacija skoro nema nikakve podrške među narodom, njihovo političko djelovanje svodi se na luksuzne kancelarije i vile u Londonu, Dubaiu, Damasku itd.
Američki ambasador za slobodne iračane Zalmai Khalilzad već je napravio prve korake u smjeru tih promjena. Njega čeka veliki posao, jer mora izgraditi temelje novih odnosa sa iračkim narodom i popraviti štetu koja je nastala u vrijeme Clintonove administracije i njegovog posebnog izaslanika Franka Richardonya.
