Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira, da li je američka (SAD) nacionalna sigurnost ugrožena? Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:
Analize događaja i dolazeći događaji na međunarodnom geopolitičkom prizorištu ukazuju na veoma kompleksno stanje pred kojim se nalazi američka administracija u drugom mandatu predsjednika Busha. Glavna i opasna krizna žarišta u kojem SAD gube inicijativu su: nezavršena misija u Iraku, iransko nuklearno naoružavanje, Sirija, koja se naoružava i podržava teroriste te rusko naoružavanje Damaska, Sjeverna Koreja, kinesko-tajvanski odnosi, arapsko-izraelski konflikt i na kraju borba protiv terorizma, koju SAD, otvoreno priznavajući, ne mogu same voditi te su pozvale Evropu da im se pridruži u toj borbi (govor američkog sekretara za odbranu Rumsfelda na Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Minhenu, 12.02.2005).
Ako toj krizi dodamo krizu američke vanjske politike u kontekstu odnosa SAD prema saveznicima, primjećujemo krizu u odnosima između najstarije saveznice Turske u svjetlu posjete premijera Erdogana Teheranu i Moskvi. Američka kriza u odnosima sa Saudijskom Arabijom, koja je kao totalitarna monarhija anahronična suprotnost američkoj ideji o slobodnom i demokratskom svijetu. Saudijci ozbiljno rade na tome da se pridruže nuklearnom klubu uz podršku pakistanskih naučnika. Vjerovatno saudijsko-kineska saradnja (ugovor između saudijskog velikana ARAMCO i kineskim SINOPEC-om) neće ostati samo na privrednom nivou.
Govor predsjednika Busha prilikom preuzimanja drugog mandata 21.01.2005 u kojem se nije detaljno dotaknuo krize američke vanjske politike, koja se srednjoročno odražava i na slabljenje američke nacionalne sigurnosti u narednih pet godina.
Govor predsjednika Busha nije sadržavao vrućih kriznih žarišta u svijetu kao što su rat u Afganistanu i Iraku, tako da nije ponudio odgovora na pitanja u pogledu: Iraka, Irana, Sjeverne Koreje te odnosa prema Rusiji i Kini.
Prema mišljenju analitičara govor je bio odraz duboke podijeljenosti između dva tabora u američkoj administraciji u odnosima do vanjske politike. Romantični idealisti žele širenje demokratije i pravde svugdje po svijetu i realisti, koji su svjesni postojanja granica pri upotrebi sile te ne žele brzih i drastičnih promjena kako ne bi došlo do destabilizacije nekih područja od strateškog značaja za privredu SAD. Ta je podjela u prvom mandatu bila definisana, kao spor između Pentagona i State Departmenta. Iskustva iz prvog mandata govore, da su idealisti oslobodili Afganistan i Irak od dva totalitarna režima dok realisti nisu imali post-konfliktnu strategiju posebno u Iraku.
IRAN
Iran zauzima prioritetno i značajno mjesto u političkoj agendi Bushove administracije u drugom mandatu, koja upotrebljava neku vrstu NeoMcCarthnizma u odnosu do te države. Svjesni strateškog položaja Irana na Bliskom istoku i Aziji, razloge za takvu politiku nalazimo u iranskom uticaju na (ne)stabilnost Iraka te nuklearno naoružavanje. Geografski položaj Irana veoma je značajan za SAD. Iran se nalazi na raskrsnici puteva američkih nacionalnih interesa: na istoku Afganistan i Pakistan, na zapadu Irak i Turska, na sjeveru Turkmenistan, Azerbejdžan i Armenija. Iran nadzire tri strateške morske obale: Arapsko more, Perzijski zaliv i Kaspijsko more. Amerika ne želi da Iran postane regionalna sila u borbi za prevlast u tom dijelu svijeta između SAD na jednoj strani te Kine i Rusije na drugoj strani. Iran ima uticaj na rasplet događaja u Iraku preko Šiita, uticaj na rješevanje nesporazuma među državama Kaspijskog mora u kojem Iran ima 657 km obale. Kaspijsko more nije značajno samo za SAD nego i za Evropu i od toga proizilazii posrednička uloga evropske trojke (Velika Britanija, Njemačka i Francuska) u pogledu nuklearnog spora.
SAD moraju biti svjesne opasnosti trojnog savezništva (Iran-Rusija-Kina) na političkom, privrednom i strateškom nivou. Neki u Washigtonu taj novi blok već nazivaju »crnim trougaom«. Indija i još neke države Azije kandidati su da se pridruže tom bloku u narednom periodu, i upravo taj »crni trougao« je najveća prijetnja američkim interesima.
Države tog trougla vrlo ubrzano šire svoj uticaj na neka druga područja, koja su danas faktički pod američkim vojnim nadzorom recimo Balkan. Upravo Balkan ima strateški značaj za novi blok u formiranju, jer Balkan nadzire raskrsnice puteva između Evrope i Bliskog istoka.
Američka politika prema Iranu je konfuzna i nejasna. Konfuznost proizilazi iz činjenice da se SAD ne mogu odlučiti između dvije strategije, koje su podjednako gorke. Ukoliko se SAD odluče za vojnu opciju, vjerovatno bi izabrali selektivni napad na određene vojne i nuklerane objekte (263 cilja), a ne klasičnu okupaciju dijela teritorije Irana. SAD imaju veliku prednost da pobjede u takvom ratu. Rezultati bi vjerovatno bili katastrofalni. Iran bi vjerovatno odgovorio napadima sa raketama Shehab 3 dometa 2.000 km na Tel Aviv i izraelski nuklearni centar Demona te na ostala američka uporišta u Zalivu, Iraku i Afganistanu.
Prema mišljenju Međunarodnog isntituta IFIMES američki pristup prema Iranu će poštovati slijedeće:
SAD neće ponoviti iračkog primjera, to znači da ukoliko nema vidljivih dokaza da Iran uistinu želi posjedovati nuklerano oružje neće napasti Iran.
U primjeru napada SAD će izbjegavati okupaciju teritorije, jer za to trebaju 350.000 vojnika – njih trenutno nemaju na raspolaganju.
Američka administracija neće istrajavati na rušenju iranskog režima sa silom. Postoji mišljenje, da bi iranski narodi mogli sami srušiti režim. Možda se tu igra na kartu manjina posebno Kurda (8 miliona u Iranu, većina suniti). Iranci se već pripremaju na takav scenarij i imaju upravo kurdskog šiita Abdullaha Ramzana Zado (iranski ustav određuje da predsjednik države mora biti šiit) za kandidata na predsjedničkim izborima, koji će biti 17.07.2005.
SAD će strpljivo sačekati na rezultate pregovora između evropske trojke i Irana, uprkos sadašnjem zastoju. Vjerovatno administracija neće prejudicirati vojnu opciju i nikako unilateralno kao u primjeru Iraka. SAD će obavještavati evropske saveznike ipak bi same (bez Velike Britanije) napale Iran.
SIRIJA I RUSIJA
Sirija u kontekstu prijetnji američkim nacionalnim interesima ima značajno mjesto. Sirija zauzima (vojno i politički) skoro cijeli Liban, uporište je i zaleđina visokim članovima Sadamovog režima, koji slobodno finansiraju otpor i šalju strane teroriste u Irak. Tako je stranka Baath priznala, da stoji za atentatom (08.02.2005) na Mithala Al-Alusija, lidera Demokratske partije iračkog naroda (DPIN) i članom Međunarodnog instituta IFIMES te atentatom (14.02.2005) na bivšeg premijera Libana Rafika Haririja, jer je upravo Hariri tražio povlačenje sirijskih snaga iz Libana prije parlamentarnih izbora maja ove godine. Sirija otvoreno podržava palestinske militante (Hamas i islamski Džihad) te libanski Hezbollah i sposobna je anulirati svaki dogovor između Palestinaca i Izraela.
Proizilazeći iz navedenih činjenica Rusija je ponovno ojačala svoje odnose sa bivšim saveznikom iz vremena SSSR-a. Rusija želi osnovati trojni blok interesa na tom području. Posjete turskog premijera Erdogana i sirijskog predsjednika Bashara Al-Asada Moskvi početkom 2005. godine dio je novog savezništva u toj regiji. Priče o ruskim raketama u Siriji dio su kompleksnog i opasnog ponašanja u kojem svaka strana ima svoj interes. Turska želi dobre odnose sa Sirijom i Iranom, njihov zajednički strah predstavlja osnivanje države Kurdistan na sjeveru Iraka, koja bi ugrožavala sve tri države, koje imaju vlastite milijonske kurdske manjine.
Rusija se želi vratiti na Bliski istok upravo kao pravi partner u bliskoistočnom mirovnom procesu, a ne kao posmatrač u okviru kvarteta (UN, EU, Rusija, SAD). Istovremeno Rusija želi vratiti udarac SAD na zadnja vrata (Sirija) za događanja u Ukrajini, koja je u ruskom strateškom području i koja je preko noći pala u američke ruke pobjedom Viktora Juščenka.
Rusija je sasvim sigurno prodala neke (odbrambene) rakete Siriji vrste SA-10 i SA-18 zemlja-zrak, koje lako mogu doći u ruke terorista i ozbiljno ugroziti savezničke avione posebno u Iraku. Što se tiče ofanzivnih raketa tipa SSX-26 zemlja-zemlja Rusija će sačekati na rezultat bilateralnih pregovora sa SAD.
Rakete SSX-26 su najsavremenije u ruskom taktičkom arsenalu, koje istovremeno ispale dvije rakete. Prva raketa usmjeri se prema raketnom punjenju iz Patriota ili Aroua, dok u međuvremenu druga raketa, koja se kreće u potpuno drugom smjeru pogađa cilj. Za pomjeranje, postavljanje i upotrebu SSX-26 nisu potrebne više od tri osobe i ne zahtjevaju složene radarske opreme.
SJEVERNA KOREJA
Sjeverna Koreja već je najavila svoju novu ulogu i položaj nuklearne sile u tom bloku ili novom savezništvu. Vjerovatno je Sjeverna Koreja svjesna svog strateškog položaja na korejskom poluostrvu i istočnoj Aziji u dogovoru sa Kinom i Rusijom priznala, da posjeduje nuklearnu tehnologiju i istovremeno napustila šestostrane pregovore (Sjeverna Koreja, Južna Koreja, Japan, SAD, Rusija i Kina) i da će nastaviti sa pregovorima, ipak sa drugačijim polazištima i sa jačom pozicijom.
Sjeverna Koreja (neposredno Kina) će ugrožavati američke nacionalne interese u tom dijelu svijeta. Možda su Japanci najsvjesniji ozbiljnosti položaja u kojem se nalaze.
Kina nije spremna dozvoliti SAD da vojno posreduju u Sjevernoj Koreji ili da je na neki drugi način kazne, ipak spremna je disciplinovati Sjevernu Koreju u okviru političkog paketa sa SAD, koji bi sadržavao Tajvan, koji ima moralni i politički ali ne i vojni značaj za Kinu.
