Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja u Iraku i u vezi s njim, posebno sada u vrijeme trajanja iračke krize. Iz opširne analize izdvajamo najzanimljivije dijelove:
Na jugu Iraka tačnije na južnom ratištu na liniji Basra-Nasiriya-Najaf Amerikanci doživljavaju nepredviđene neuspjehe. Međunarodni institut IFIMES analizira uzroke novonastale situacije, koja može produžiti trajanje operacija, možda čak i neuspjeh u ovoj fazi.
Od 7. do 22. septembra na poziv iračke vlade četvorica penzionisanih egipatskih generala posjetila su Bagdad, da bi savjetovala iračkoj vojsci u vezi odbrambenih planova pred već tada najavljeni američki napad da Irak.
Generali su korigirali značajne tačke iračke strategije, polazeći od geografskih, oružanih, nacionalnih pretpostavki, koje su utjecale na odbrambene planove. Generali su bili uvjereni, da se irački Kurdistan faktički nalazi pod američkim nadzorom od 1991. godine. Značajni gradovi na sjeveru s bogatim nalazištima nafte, nalaze se u blizini granice sa kurdskim jedinicama. Kirkuk je 30 km, Mosul 40 km udaljen od administrativne granice s Kurdistanom i u vojnom smislu faktički su izgubljeni. U tom slučaju Iračani ne bi imali puno mogućnosti za odbranu pred napadom sa sjevera, zbog toga su prve odbrambene linije Bagdada postavili kod Hamarina 100 km od glavnog grada, koji je ujedno i etnička granica Kurda.
Generali su polazili od činjenice, da će Turska otvoriti svoj vazdušni prostor i dozvoliti neometan dolazak američkih jedinica na sjever. Ali Turci dugo vremena nisu udovoljili američkim zahtjevima i sjeverni front ostao je u prvim danima rata faktički neaktiviran.
Što se tiče iračkog juga: generali su savjetovali Sadamu Huseinu, da pokuša na jugu države voditi medijsku kampanju i usmjeriti je u svoju korist, svjestan činjenice, da su Amerikanci šiitsko stanovništvo na jugu države 1991. godine pustili u nemilost režimu Sadama Huseina, koji je s milionima dolara kupio lojalnost vođa šiitskih plemena, koja sada ne podržavaju vojne operacije.
Amerikanci su morali u poslednji trenutak promijeniti svoju strategiju, tako je 4. divizija sa 30 brodova vojne opreme, koja je čekala na dozvolu Turske u Sredozemnom moru, preusmjerena prema Sueckom kanalu. Tako u najboljem slučaju kasne sedmicu dana za ratnim djelovanjem: Amerikanci su istovremeno morali dio marinaca i dio 101. vazdušnodesantne divizije premjestiti na sjever, tako da su prvih dana operacije promijenili planove. Time su poprilično oslabili svoje potencijale na južnom dijelu fronta kod Basre što je imalo negativan utjecaj na jedinice u tom sektoru, koje su čekale na istovremeno otvaranje sjevernog fronta.
Naveden je prvi razlog za američki (ne)uspjeh elitnih jedinica marinaca i 3. i 7. divizije kod Um Qasra, Basre, Nasiriye i Najafa. Drugi razlog za navedene neuspjehe vjerovatno je u smrtnom ćutanju šiitskog stanovništva južnog Iraka, 10 miliona stanovnika, na koje su američki planeri najozbiljnije računali. Računali su naime na ustanak šiita, koji su postali smrtni neprijatelji režima Sadama Huseina i podrška pri prodiranju američkih jedinica. Nešto slično kao 15. marta 1991. godine kada su na znak tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha starijeg pokrenuli veličanstveni narodni ustanak, koji se proširio na 14 provincija u Iraku (od ukupno 18). Pobunjenici, vodio ih je Vrhovni savjet islamske revolucije u Iraku (SCIRI), preuzeli su vlast za 17 dana.
Možda je najveća američka greška poslije pobjede u zalivskom ratu bila upravo u tome što su podlegli strahu pred osnivanjem proiiranske šiitske vlade u Bagdadu, bolje rečeno: zaroti zalivskih vladara (izuzev kuvajtskog suverena). Amerikanci su dozvolili Sadamu Huseinu upotrebu helikoptera i istovremeno bez rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a proglasili područje zabrane letova (no fly zona) iznad 36 i ispod 32 paralele zbog zaštite Kurda i šiita. Svjetska javnost bila je zatim šokirana i zgrožena nad brutalnim obračunom Republikanske garde sa šiitskim jugom. Ocjenjuje se, da je bilo pobijeno oko 110.000 ljudi.
U devedesetim godinama prošlog vijeka šiitska opozicija bila je vrlo skeptična i protivila se američkom miješanju u rušenje Sadama Huseina. Bili su mišljenja, da režim treba rušiti iznutra, a ne izvana. Stajališta su promijenili tek 9. decembra 2002 godine na londonskoj konferenciji iračke opozicije i podržali američke planove za budući Irak. Zasluge za to pripadaju kurdskim vođama Barzaniju i Talabaniju i američkom tajnom pritisku na iransko vođstvo, gdje SCIRI ima sjedište. Uprkos prividnoj saradnji ostali su još uvijek skeptični prema američkim planovima, npr. prema postavljanju američkog generala za vojnog vođu države poslije pada Sadama Huseina. SAD su u međuvremenu promijenile stajališta i izrazile spremnost predati poslije oslobođenja vlast Iračanima. Amerikanci nisu dobili naklonost SCIRI-ja u vojnim operacijama za oslobođenje Iraka.
Šiitski jug je prema političkom uvjerenju vrlo zanimljiv. Najzanimljivije je to, da je prva komunistička partija u arapskom svijetu uopšte osnovana bila upravo u gradu Nasiriya u Iraku 1936. godine. Osnivač je bio Fahd, koji je bio predstavnik siromašnih i potlačenih šiita, koji nisu imali nikakve uloge u osnivanju Kraljevine Irak 1921. godine, koja je bila pod nadzorom sunitskih Arapa.
Poslije revolucije 1958. godine i osnivanja iračke republike predsjednik je postao general Abdulkarim Kasim I kao prokumunistički patriota sa šiitskog juga, koji im je vratio ustavna prava. Državni udar Baas partije 8. februara 1963. godine i ubistvo Kasima zaustavilo je procese do 1972. godine kada je tadašnji potpredsjednik Sadam Husein nacionalizirao naftu, država se zbog sankcija zapadnih naftnih korporacija suočila sa velikom krizom. Sadam Husein osnovao je narodni progresivni front s komunističkom partijom i dodijelio im čak neke ministarske resore.Iste godine potpisan je sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim savezom (Rusija) i Irak je pao u rusko naručje (s manjim zahlađenjima u odnosima sve do danas).
Rusija, koja ima odlične odnose sa Teheranom i uprkos suprostavljanju SAD izgradila je nuklerani reaktor u Busheru i planira izgraditi dodatnih šest u budućnosti, ima otvorena vrata za utjecaj na SCIRI i vjerovatno razmišlja o popuni praznine na jugu Iraka. Posebno sada kada su se Amerikanci našli u velikoj krizi na tom frontu.
Rusija ima velike interese na jugu države, ruske naftne kompanije (Lukoil, Transneft... itd) imaju naime višemilijardske ugovore za naftna nalazišta kod Basre. SCIRI uživa apsolutnu podršku na jugu Iraka, njegov vojni savjet – Failak Badr – Korpus Bedra – ima 10.000 boraca, koji su razmješteni neposredno oko granice sa Iranom i izveli su brojne gerilske akcije od 1991. godine do danas.
Ruski jastrebovi uz snažnu podršku naftnog lobija pritišću na predsjednika Putina, da podupre strateške interese Rusije u Iraku i da tako realizuje neke povjerljive planove u saradnji sa Korpusom Bedr, koji se nalazi u Iranu tako da Korpus Bedr ulazi potpomognut ruskim desantom na Basru ili Nasiriyu.
Zbog toga predlažu, da te jedinice odmah uđu na irački teritorij čemu se Amerikanci snažno suprostavljaju. Bila bi to, naime, ponavljanje scenarija iz Kosova kada su ruske jedinice iz sastava SFOR-a u BiH 1999. godine ukorakale na aerodrom u Prištini prije dolaska Amerikanaca.
Vjerovatno bi takav plan Sadamu Huseinu bio prihvatljiv u ovim kritičnim trenucima, Sadam Husein bi radije izabrao ruske jedinice s Korpusom Bedr kao manje zlo od sadašnjega. Šiiti bi možda tako dobili svoju autonomiju sličnu Kurdima na sjeveru. Razlika bi bila u tome da bi zaštitnici te autonomije bili Rusi za razliku od kurdske, koju štite Amerikanci.
