IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske študije iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Iz opširne analize »Bliskoistočna regija – nastup treće faze?« izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:
Uklanjanjem netolerantnog i radikalnog talibanskog pokreta ideologija terorizma još uvijek nije iskorijenjena, što dokazuju i samoubilački napadi u Izraelu. Totalitarni režimi, koji imaju u posjedu oružje za masovno uništavanje odnosno znanje i tehnologiju za njegovu proizvodnju, ostaju i dalje veoma opasni. Opasni, prije svega, zbog činjenice, da su već postali ili da mogu postati leglo radikalne odnosno terorističke misaonosti. Jasno je, da države terorizma nemaju u svojih političkim programima. Iako ga svjesno ne podstiču svojim djelovanjem unutar svoje države, terorizam pomažu i podstiču zatiranjem osnovnih ljudskih prava, poražavajućim ekonomskim rezultatima i tolerancijom do vjerskih fanatizama.
Jedina današnja svjetska supersila, SAD, ima odgovornost, da na takve pojave, koje su evidentno izuzetno opasne, reagira. Jedanaesti septembar bio je samo jedan od oblika terorizma, njegov najvidniji i najgrozniji izraz. Taj isti terorizam može početi uništavati naftna izvorišta, ometati naftne puteve, uništavati plinovode i u krajnjoj fazi dovesti cjelokupnu svjetsku ekonomiju u izuzetno ozbiljnu krizu.
Dakle u Iraku je bilo potrebno srušiti opasni režim, koji je ugnjetavao stanovništvo, koje se nalazilo u beznadežnom položaju i koje je utjehu potražilo u radikalizmu, ne isključivo vjerskom nego možda u takvom, koji temelji na neprijateljstvu do razvijenog svijeta. Takve vrste radikalizma sa svojim fanatičnim djelovanjem mogle bi upravo putem terorističkih akcija ohromiti dobavu nafte i time uzdrmati svjetski ekonomski sistem. Mogao bi na primjer postati primjer drugim ugnjetavanim narodnim masama u toj regiji, što bi svjetsku političku ravnotežu upravo uzdrmalo. Zbog toga je dakle u Iraku potrebno uspostaviti novi režim, koji će na savremeniji i demokratskiji način ponuditi svom stanovništvu više slobode, bolju životnu perspektivu i na takav način ublažiti snagu destruktivnih ideologija.
Naravno cilj takve demokratizacije ne može biti i ostati samo Irak, slično demokratsko stanje bilo bi potrebno uspostaviti u Siriji, Iranu i Saudijskoj Arabiji te u drugim zalivskim državama. Pri tome absolutno nije nužno i potrebno ponovo upotrijebiti vojnu silu. Upotrijebili bi se neki drugi načini, možda će se neki režimi srušiti sami i tako omogućiti manje nasilan prelazak u normalnije stanje. Pri svemu tome mora biti jasno, da uređenje situacije samo u jednoj (Iraku), odnosno dvije (i Afganistanu) države ne zadovoljava ili drugačije: kritična masa demokratije na tome inače izrazito nedemokratskom području sa navedenim demokratizacijama još ni iz daleka nije postignuta.
Cjelokupna bliskoistočna regija proizvodi dnevno oko 25 miliona barela nafte, što predstavlja približno trećinu cjelokupne svjetske proizvodnje. Posebno je značajna Saudijska Arabija, sa svojih 8,2 miliona barela proizvedene nafte na dan - glavni je svjetski proizvođač. Istovremeno se tamo nalazi i glavno islamsko vjersko središte, što bi brojni teroristički elementi iskoristili za svoje slabe namjere. Iran je sa svojih 3,7 miliona barela dnevno proizvedene nafte na drugom mjestu među članicama OPEC-a, a da ovom prilikom ne navodimo ogromne zalihe prirodnog plina. Za terorističke akcije posebno bi mogao biti zanimljiv moreuz Hormoz, kroz koji, naime, svakodnevno plove svi tankeri iz Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije, Ujedinjenih arapskih emirata i naravno Irana, što predstavlja čak dvije petine (pribl. 13,6 miliona barela dnevno) svjetske proizvodnje. Bez ikakvog posebnog savremenog sofisticiranog oružja bi na toj geografskoj tački teroristi mogli prouzrokovati iznenadnu naftnu krizu globalnog obima. Važne mete terorista bili bi naftovodi: saudijski istočno - zapadni naftovod, iračko–turski naftovod (iz Kirkuka) te naftovod preko Sirije.
Nužno je spomenuti i kaspijske rezerve nafte i prirodnog plina, koje prema procjenama iznose oko 15% svjetskih rezervi, transportni putevi su ili će u većoj mjeri prolaziti preko teritorija gdje su uslovi za djelovanje terorista relaativno povoljni.
Međunarodna zajednica zato želi promijeniti stanje u državama Perzijskog zaliva te u regiji. Uspostaviti želi takvo stanje u kojem će na vlasti biti koliko – toliko demokratski režimi, na neki način lojalni svjetskom ekonomskom uređenju. Istovremeno bi uspostavili takvu klimu, koja ne bi bila primjerena za djelovanje terorističkih organizacija. Strateški je, naime, to cjelokupno područje isuviše značajno, da bi ga međunarodna zajednica prepustila stihiji i potpunoj samovolji. Od tog područja je, naime, cjelokupna ekonomska stabilnost previše zavisna i do sada se previše investiralo u tu regiju.
Pored demokratizacije i umanjivanja mogućnosti za terorističko djelovanje, cilj je spriječiti i onemogućiti destabilizaciju trenutno relativno stabilne svjetske naftne privrede. Irak, se naime u vezi prodaje nafte sve više naginjao ka napuštanju američkog dolara kao do sada jedinog sredstva plaćanja u trgovini naftom. Želio je trgovati sa drugim valutama, najvjerovatnije sa evrima. Svakako bi to ugrozilo američki dolar kao jedinu svjetsku rezervnu valutu i time uzdrmao trenutni svjetski ekonomski sistem.
Neki zaključuju, da je glavni cilj iračke krize potvrđivanje SAD kao jedinog svjetskog hegemona, njegova prevlada nad energijom i izvorima energije i sa time povezani izuzetan utjecaj na svjetsku ekonomiju. Ozbiljnije analize za navedene teze ne nalaze relevantnih argumenata. SAD su, naime, već sada dovoljno moćne i dovoljno utjecajne, da mogu djelovati unilateralno te bi hegemonsku politiku mogle provesti još izrazitije. Unatoč tome, da su dovoljno moćne i utjecajne, intenzivno su razgovarale i pregovarale sa Ujedinjenim narodima, tražile koalicijsku podršku i diplomatsko se usklađivale sa državama, koje čak nisu članice Savjeta bezbjednosti UN-a. Činjenica je, da su uprkos mnogobrojnim suprotnim mišljenjima u najvećoj mjeri, kada im je to stvarno bilo potrebno, poštovale druge članice međunarodne zajednice.
U suštini su se SAD našle u dilemi: da li poštovati legalno multilateralno uređenje i time rizikovati destabilizaciju globalnog ekonomskog i političkog sistema (uključujući i sigurnosnu komponentu) ili unilateralno djelovati sa podrškom koalicionih partnera i tako održati stabilnu globalnu ekonomsku situaciju. Racionalno gledano: odlučili su se pravilno.
Poslije drugog svjetskog rata na području Bliskog istoka uspostavili su se relativno moćni i stabilni režimi. Iran i Saudijska Arabiji bile su stabilne države, relativno su uspješno napredovale i razvijale se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća osjetile su da su dovoljno moćne za iznuđivanje iako njihovo bogatstvo nije temeljilo na nihovom znanju i njihovim investicijama i naravno ne na njihovim unutrašnjim tržištima. OPEC je sa iznuđivanjem novih, viših cijena nafte prouzrokovao naftnu krizu i djelimično uzdrmao svjetski ekonomski sistem. Uprskos tome posljedice nisu bile preopasne jer je to bio sasvim jasan signal za poduzimanje određenih mjera.
Nastupila je druga faza, faza unutrašnjih nestabilnosti Zalivskih država, koja nije nastupila sama od sebe. Bila je podsticana ili barem dopuštena sa strane velesila. Ne samo SAD, sa tim su više ili manje prećutno bile saglasne sve značajnije države svijeta. Nestabilne države regije Zaliva, koje pored unutrašnjopolitičkih imaju i ekonomske probleme nemogu značajnije utjecati na svjetsku ekonomiju i nemaju snage za ponavljanje iznuđivanja. U Iranu se »dozvolila« revolucija (vođa je djelovao iz Zapadne Evrope, odakle je pobjednički doputovao u Iran) i revolucija, po pravilu, uvijek sa sobom donosi period nestabilnosti i ekonomske slabosti. Iračko-iranski rat je dodatno oslabio obje države. Irak je još uvijek pokazivao znakove moći ali je poslije napada 1991. godine bio na koljenima, ipak u skladu sa strategijom održavanja slabih i nestabilnih režima u toj regiji Sadamov režim nije dotučen. Ako bi tada režim Sadama Huseina (početkom devedesetih) bio srušen, Zapadu bi jedino preostala mogućnost uspostavljanja demokratski stabilnog i jakog režima što bi naravno bilo u neskladnošću sa tada važećom strategijom. Nestabilnost u trećoj važnoj državi regije Zaliva, Saudijskoj Arabiji, stalno je rasla. Nezadovoljstvo narodnih masa zbog potpunog nepoštivanja ljudskih prava i strahovitih razlika u bogatstvu ne predstavljaju stabilizirajući faktor te sa naftom izuzetno bogate države.
Prema podacima OPEC-a prosječan rast realnog društvenog proizvoda u njenim članicama u 2001. godini iznosio je 2,7%, u 2002 1,6%, za 2003. godinu predviđa se 1,4% i ispod je svjetskog prosjeka, koji se za 2003. godinu procjenjuje na 2,9%. Rast BDP u tim državama pada iako je osnova već ionako niska, dok je rast BDP u državama OECD, dakle u razvijenom svijetu sa oko petnaest puta višim BDP na stanovnika, u istom periodu je porasla sa 0,8% na 1,7%. Naravno režimi u tim državama za poražavajuće ekonomske retultate ne krive svoje diktatore i nesavremeni način vladanja, zbog toga bi preprosto krivce našle u razvijenim zapadnim državama, prije svega SAD, sa čime ti režimi samo podstiču terorizam.
U tom svjetlu moramo dakle znati, da je oružje za masovno uništavanje samo jedan od razloga, možda samo izgovor kao obrazloženje za nužnost vojne akcije u Iraku. Nije suštinski razlog i glavni motiv. Radi se o uređenju unutrašnjopolitičkih razmjera u strateško značajnoj regiji. Grubo rečeno: nastupila je nekakva treća faza, period, kada je strateški cilj u toj regiji uspostavljanje takvih režima, koji će ponuditi veće perspektive građanima, više demokratije u kojoj očajni i sa negativnom propagandom zaslijepljeni građani neće težiti terorizmu kao metodi, koja u konačnoj fazi omogućava diktatorskim režimima ostanak na vlasti. Istovremeno novouspostavljeni režimi ne bi bili nelojalni savremenim procesima globalizacije i u vezi sa dobavama nafte i ne bi donosili ili podsticali takve odluke, koje bi oslabile trenutno relativno stabilnu svjetsku ekonomsku situaciju.
Vojno poglavlje iračke krize dakle je iza nas, počeo je proces unutrašnje konsolidacije, demokratizacije i uspostavljanje sistema, u kojem će barem u određenoj mjeri biti udovoljeno osnovnim željama narodnih masa i biće istovremeno pod efikasnim nadzorom, tako da će opasnost unutrašnje destabilizacije i rađanja terorizma (ali ne i prestanka ukoliko već postoji) te njegovog »izvoza« biti minimalna. Naravno se tom prilikom od novouspostavljenog demokratskog režima očekuje, da ne donosi odluke, koje bi mijenjale postignuti status quo na području sistema trgovine sa naftom.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da će procesi transformacije nestabilnih, radikalnih režima, gdje narodne mase predstavljaju eksplozivnu smjesu i gdje se pojavljaju prikrite težnje za promjenama sistema na naftnom području, odvijat će se spontanije. Radikalne vojne akcije neće doći u obzir. Konture strateškog cilja velesila sve su izrazitije, prepoznatljivije i sasvim sigurno to nisu ciljevi samo najjače i jedine preostale supersile - SAD. Ukoliko režimi u toj regiji tu osnovnu istinu shvate i nađu unutrašnje snage da u tom preocesu doprinesu svojim udjelom tada će se procesi stabilizacije regije odvijati manje dramatično. IFIMES smatra, da je malo vjerovatno, da su postojeći režimi to spremni sami uvidjeti. Već zbog svoje unutrašnje okoštalosti praktično su nesposobni reagirati, zbog toga će vjerovatno proces stabilizacije te regije i poslije završetka iračke epizode doživjeti još koji dramatičan trenutak.
