Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu povodom pristupanja Republike Bjelorusije Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO). Iz opsežne analize „Bjelorusija 2024: Euroazijske dimenzije članstva Bjelorusije u Šangajskoj organizaciji za saradnji (SCO)“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Vijeća šefova država Šangajske organizacije za saradnju (SCO) potpisali su „Astansku deklaraciju“, na samitu održanom 3-4.jula 2024.godine u kazahstanskom glavnom gradu Astani te formalno odobrili pristupanje Bjelorusije Šangajskoj organizaciji kao desete države članice.
Članstvo Bjelorusije u ovoj organizaciji ima stratešku geopolitičku dimenziju, jer država se graniči sa tri države članice EU, te graniči sa Rusijom na istoku i sjeveroistoku, Ukrajinom na jugu, Poljskom na zapadu te Litvom i Latvijom na sjeverozapadu. Ovo je prvi samit održan u formatu „SCO Plus“. Ovaj format je sastavljen od 10 država članica te 14 država partnera u dijalogu. Status partnera u dijalogu je moguć od 2008.godine. Gosti učesnici samita bili su: Savez država Jugoistočne Azije (ASEAN), Zajednica nezavisnih država (CIS), UN i Turkmenistan.
SCO je nasljednik Šangajske petorke, formirane 1996.godine između Kine, Kazahstana, Kirgizije, Rusije i Tadžikistana kao odgovor na sigurnosne prijetnje uzrokovane terorizmom i separatizmom u Centralnoj Aziji. Ova pitanja su postala zabrinjavajuća, posebno nakon američke vojne intervencije u Afganistanu. U vanjskoj politici, organizacija slijedi principe nesvrstanosti, saradnje sa drugim zemljama i regionima i otvorenosti prema vanjskom svijetu. Organizacija se dosada razvila u najveću i najmnogoljudniju sveobuhvatnu regionalnu organizaciju na svijetu u smislu geografskog obima i broja stanovnika, koja pokriva približno 80% područja Euroazije i 40% svjetske populacije. Od 2023.godine, njen agregirani BDP iznosio je oko 32% ukupnog svjetskog[2] BDP-a. Turska kao članica NATO ima status partnera u dijalogu sa nekim drugim državama, koje spadaju u zapadnu ekonomsku i vojnu strukturu kao što su, Egipat, Izrael, Irak, Katar, Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein.
Članstvo Bjelorusije u Šangajskoj organizaciji za saradnju važan je događaj iz nekoliko aspekata. SCO je osnovana kao regionalna organizacija zemalja azijsko-pacifičkog regiona. Sa bjeloruskim članstvom organizacija je dobila euro-azijsku dimenziju. Za Bjelorusiju, njeno pristupanje Šangajskoj organizaciji, je značajan događaj koji signalizira promjenu službene vanjske politike Minska i okretanje prema Istoku. Ova transformacija započeta je prije četiri godine, posebno nakon nemirnih demonstracija opozicije sa kojom se zemlja suočila nakon izbora, u kojima je Zapad pokušao da se umiješa u rezultate izbora, kako bi srušio vlast predsjednika Alexandra Lukashenka. Tada je postalo jasno, da je prethodni multilateralni pristup koji se oslanjao na balansiranje odnosa sa Zapadom i Rusijom bio uzaludan. Postalo je jasno da ovaj pristup ne pruža vanjsku sigurnost za Bjelorusiju, već je čini ranjivijom na vanjske prijetnje i dovodi zemlju u poseban položaj i vakuum između velikih sila, pošto nije institucionalno povezana ni sa jednom stranom. Bjelorusija je odredila prioritete za svoje članstvo u Šangajskoj organizaciji, a to je razvoj ekonomske saradnje sa Istokom sa ambicijom da bude most koji povezuje Šangajsku organizaciju sa Evropskom unijom.
Bjelorusija u skladu sa „Astanskom deklaracijom“ pridaje važnost i posvećenost izgradnji reprezentativnijeg, pravednijeg i pluralističkog svjetskog poretka, te da saradnja unutar organizacije može činiti osnovu za jednakopravniju i uravnoteženiju sigurnosnu strukturu u Euroaziji i svijetu u cjelini, afirmirajući pri tome principe mirnog rješavanja sporova, neupotrebu sile i nemiješanja u unutrašnje stvari država, uz neophodnost poštivanja prava država da samostalno biraju svoj oblik unutrašnjeg uređenja i puteve razvoja.
Pristupanje Bjelorusije Šangajskoj organizaciji još jednom potvrđuje razlike na putu njenog političkog razvoja sa susjedima na post-sovjetskom prostoru – Poljskom, baltičkim državama i Ukrajinom – gdje je trend integracije u euroatlantske strukture bio praćen porastom rusofobije i populističkom retorikom, koja je nanijela više štete nego koristi zapadnim interesima.
Činilo se, da je početkom 1990-ih Bjelorusija imala sve okolnosti da krene istim opasnim putem. Zašto se to nije dogodilo? Zato što politika rusofobije zasnovana na lokalnom etničkom nacionalizmu nije bila tako duboko ukorijenjena u bjeloruskom društvu kao na Baltiku i u Ukrajini. To je omogućilo, da se prema susjedima na Zapadu i Istoku odnosi na mirniji i pragmatičniji način, bez ideoloških ograničenja i stereotipa.
Zapadni analitičari sa skepticizmom tretiraju širenje Šangajske organizacije na Bjelorusiju nazivajući je kineskim geopolitičkim projektom usmjerenim protiv Rusije i EU, i da je to na neki način oblik kineske hegemonije. Međutim, organizacija uključuje zemlje poput Indije, koje su u mnogim aspektima geopolitički rivali Kine sa čestim pograničnim sukobima. Tako da SCO ima multilateralni format i mehanizam za koordinaciju ponekad kontradiktornih interesa glavnih aktera u Euroaziji. Dokaz tome je učešće Turske sa predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom na nedavno održanom samitu odražava želju Ankare kao članice NATO-a, da se pridruži organizaciji kao punopravni član, a ne samo kao partner u dijalogu kao što je njen sadašnji status. To je dio njenog nastojanja da produbi svoj odnos sa Zapadom s jedne strane, i Rusijom i Kinom s druge strane. Turska je most povezivanje SCO sa EU, a Bjelorusija je zadnja stanica i vrata do zapadnog evropskog prostora. Učešće generalnog sekretara UN-a Antonia Guterresa, na samitu u Astani je težnja za pozicioniranjem Ujedinjenih nacija kao inkluzivne organizacije koja sarađuje sa svim glavnim akterima na međunarodnoj sceni.
Bjelorusija ima velike ekonomske interese za saradnje sa državama SCO posebno sa Kinom kako bi koristila kineske željezničke rute za pristup postojećim trgovačkim lukama i kreiranje novih trgovačkih ruta između Evrope i istoka, jer Bjelorusija nema drugog izbora osim da ojača svoje učešće u kineskoj inicijativi Pojas i put (B&R). Bjelorusija je zemlja bez izlaza na more, i ako su željeznice i cestovni saobraćaj oduvijek bili veoma važni za bjeloruski izvoz, njihov značaj je drastično opao otkako je Bjelorusija izgubila pristup baltičkim i ukrajinskim lukama uslijed rusko-ukrajinskog rata.
Pristupanje Bjelorusije članstvu u SCO kao punopravnog člana smatra se korakom, koji se prepoznaje kao potez koji ima prvenstveno političko i sigurnosno značenje usred intenziviranja konfrontacije između Zapada i Rusije u kontekstu ukrajinske krize. Ovo je također u skladu sa težnjama da ova organizacija bude centar moći koji balansira sa Zapadnim organizacijama posebno NATO-om, iako nedostatak konsenzusa i pogoršanje unutrašnjih sporova među državama članicama mogu ograničiti te težnje i negativno se odraziti na efikasnost organizacije i njen regionalni značaj. Glavni problem je borba za utjecaj, prije svega, između Kine i Rusije, jer Kina ima za cilj da produbi svoje komercijalne interese kroz implementaciju inicijative Pojas i put i projekat srednjeg koridora (TUTIT), koji se proteže od Kine, preko Kirgistana, Uzbekistana i Turkmenistana u centralnoj Aziji, do Kaspijskog mora pa do Evrope preko turskih željeznica i luka.
Smanjenje teretnog saobraćaja državne Bjeloruske željezničke kompanije (BCh) u periodu januar – septembar 2024. nastao je uslijed zaokreta Bjelorusije ka kineskim kopnenim rutama za njen izvoz i uvoz, koji bi mogao pripomoći Bjelorusiji da ostvari dodatne paralelne prihode.
Prema ocjenama analitičara, Šangajska organizacija ostaje jedan od glavnih svjetskih aktera čija regionalni i međunarodni značaj raste, iako će buduće smjernice i priroda organizacije ostati neizvjesni. Da li će se pretvoriti u antizapadnu i zapravo neprijateljsku platformu ili ne, i da li će moći preuzeti svoju ulogu kao ekonomska i sigurnosna alijansa paralelno sa NATO-om? Takve težnje ostaju zavisne od stepena sposobnosti organizacije, da postigne međusobnu koordinaciju i osigura prevenciju, da interni sporovi ne eskaliraju na način, koji ugrožava budućnost i koheziju organizacije.
Kina i Bjelorusija su nedavno uspješno završile zajedničku vojnu vježbu koja je održana 8-19.jula 2024.godine u blizini bjeloruskog grada Bresta, samo pet kilometara od granice sa Poljskom, članicom NATO-a. Ovi manevri, nazvani „Eagle Assault“ trajali su 11 dana neposredno uoči samita lidera NATO-a u Washingtonu od 9-11.jula 2024.godine. Bjelorusija je označila te vojne vježbe kao odgovor na „agresivnu vanjsku politiku Zapada prema Bjelorusiji“, i na „ukrajinske provokacije“[3].
Kinesko ministarstvo odbrane saopćilo je, da vojne vježbe imaju za cilj unapređenje nivoa obuke i sposobnosti koordinacije vojnih trupa zemalja učesnica, kao i produbljivanje praktične saradnje između vojski dvije zemlje. Delegacija kineske Centralne vojne komisije također je održala razgovore u Minsku gdje su dvije strane razgovarale o perspektivama bjelorusko-kineske saradnje u obuci vojnog osoblja te su se dogovorili za nove segmente saradnje. Ovo posljednje pokazivanje njihove sigurnosno-odbrambene moći i saradnje dolazi samo nekoliko dana nakon što se Bjelorusija pridružila Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO), koju podržavaju Peking i Moskva.
Bjelorusko-kineske vojne vježbe dokazuju, da predsjednik Bjelorusije Lukashenko vodi multilateralnu politiku i nije satelit Moskve kao što ga uglavnom označavaju unutar EU. Prerano je govoriti o podjeli sfere utjecaja između Rusije i Kine na tlu Bjelorusije, koja ima visok stepen suvereniteta i nastojat će ga dodatno ojačati, uključujući i diverzifikaciju vanjskih odnosa. sa glavnim igračima, uključujući Sjedinjene Države, Evropsku uniju, a ne samo Kinu i Rusiju.
Bjelorusija je među rijetkim zemljama u Evropi koja nije podnijele zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji. Isto tako, Evropska unija nikada nije ponudila članstvo Minsku.
Evropska ekonomska zajednica (EEC) priznala je bjelorusku nezavisnost 1991.godine, a Bjelorusija ima potpisanih nekoliko bilateralnih i multilateralnih sporazuma sa Evropskom unijom. Bjelorusija i Evropska unija potpisale su u 1995.godini sporazum o partnerstvu i saradnji, ali ovaj sporazum nije ratificirala EU. Bjelorusija je članica Sporazuma o trgovinskim odnosima zasnovanim na generaliziranom sistemu preferencijala EU i Bjelorusije[4]. Bjelorusija je također dio Istočnog[5] partnerstva EU. Odnosi Bjelorusije i EU počeli su se pogoršavati nakon izbora Alexandra Lukashenka za predsjednika 1994.godine, a Bjelorusija je isključena iz Evropske politike susjedstva kao reakcija EU na uspostavljanje autoritarnog režima pod predsjednikom Lukashenkom.
Postoje periodi poboljšanju odnosa Bjelorusije i EU. EU je 2015. suspendirala većinu sankcija protiv bjeloruskih zvaničnika. U 2016.godini ukinuta je zabrana putovanja uvedena Lukashenku u 2000.godini. U 2016.godini dva opoziciona kandidata su izabrana u bjeloruski parlament[6] i suspendirana je smrtna kazna. To je nekoliko zvaničnika EU označilo kao korak ka demokratizaciji. Međutim, pojedini centri moći i lobističke grupe krenule su drugim putem odnosno ka destabilizaciji te države.
Odnosi Bjelorusije i EU su došli na najnižu tačku nakon protesta opozicije, koji su održani nakon predsjedničkih izbora u augustu 2020.godine. EU je uvela sankcije protiv bjeloruskih zvaničnika odgovornih za „nasilje i falsificiranje izbora“[7]
Historijsko iskustvo je vjerojatno odigralo svoju ulogu u određivanju stavova EU posebno zbog negativnog utjecaja baltičkih država članica EU prema Bjelorusiji. Pređeni put baltičkih država kao dijela Sovjetskog Saveza (SSSR) do statusa punopravnih članica EU i NATO-a transformirao je Baltik u frustracije prema njihovoj zajedničkoj historiji unutar države SSSR. Ovaj aspekt u mnogim slučajevima imao je negativne posljedice na odnose EU sa Bjelorusijom.
EU treba da svoju politiku formira na pozitivnom, kooperativnom pristupu, koji treba da stimulira, a ne odvraća, i tu nema mjesta za historijske frustracije, bez obzira na razloge njihovog postojanja. EU ne treba ponavljati greške iz prošlosti prema Bjelorusiji i potrebno je vratiti se na nivo odnosa koje je EU imala poslije potpisivanja mirovnih protokola „Minsk 1“ i „Minsk 2“.
Analitičari smatraju, da EU mora voditi uravnoteženiju, sadržajniju i oprezniju politiku prema Bjelorusiji bez uključivanja unilateralnih interesa njenih susjeda, prvenstveno Poljske i baltičkih država, koje imaju hipoteku odnosa iz prošlosti i svoje bilateralne interese i sporove. Već je evidentan problem što su pojedine susjedne zemlje, zloupotrijebile članstvo u EU, i nominirale fizička lica i kompanije iz Bjelorusije na „crnu listu“ EU uglavnom vođene svojim unilateralnim interesima i subjektivnim predodžbama.
Sjedinjene Američke Države su 1991.godine priznale nezavisnost Republike Bjelorusije, a 28. decembra 1991.godine Bjelorusija i Sjedinjene Države uspostavile su diplomatske odnose.
Sjedinjene Američke Države su ohrabrile Bjelorusiju, da zaključi sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom (IMF) i da se pridržava dogovorenog u okviru programa makroekonomske stabilizacije i drugih reformskih mjera, uz obavezu intenziviranja procesa privatizacije kako bi se stvorila povoljnija klima za poslovanje i ulaganja. Iako je bilo direktnih američkih privatnih investicija u Bjelorusiju, njihov obim se nije brzo proširio s obzirom na usporen tempo odvijanja reformi.
Zlatni period normalizacije odnosa sa SAD ostvaren je nakon posjete američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona Minsku 29.avgusta 2019.godine. Tada se Bolton sastao sa Lukashenkom kako bi razgovarali o poboljšanju odnosa između dvije zemlje. Američki državni sekretar Mike Pompeo posjetio je Bjelorusiju prvi put u proteklih 26 godina, kako bi ponudio američku pomoć nakon ruske odluke da prekine isporuku energije[8] Bjelorusiji. Američki State Department opisao je svrhu posjete kao želju da se potvrdi posvećenost Sjedinjenih Država suverenitetu, nezavisnosti, stabilnosti i prosperitetu Bjelorusije i da potvrdi želja za normalizacijom bilateralnih odnosa.
Predsjednik Donald Trump u skladu sa svojom doktrinom u vanjskoj politici bio je cilj kritike vodećih medije u SAD i šire. On je devet dana nakon izbijanje nemira poslije izbora u Bjelorusiji hladnokrvno izjavio „Volim da vidim demokratiju“, „’Demokratija’ je veoma važna riječ. Čini se da tamo, u Bjelorusiji, nije previše demokratije.“ Dodao je da su protesti bili „mirni“, ne govoreći ništa o nasilju poslije izbora, dodao je „Podržavam demokratiju“. Kako bi prekinuo bilo koju debatu rekao je „U redu, ima li još neko pitanje?“[9].
„Amerika na prvom mjestu“ je doktrina vanjske politike koju je promovirao i usvojio Donald Trump tokom svog prvog predsjedničkog mandata (2017-2021). Ova doktrina naglašava princip davanja prioriteta američkim interesima u međunarodnim poslovima, čak i ako je to u suprotnosti s principima multilateralne saradnje, koju američka diplomacija tradicionalno slijedi. Ako Trump bude reizabran za predsjednika SAD-a, postavlja se pitanje: Kako njegova politika može utjecati na transatlantske odnose između Sjedinjenih Država i Evrope?
Donald Trump je odabirom James David Vance kao kandidata za potpredsjednika, poslao je još jedan jasan signal svijetu, da će se Sjedinjene Države osloniti na izolacionizam. Vance nema puno iskustva u vanjskoj politici. Vance je u intervjuu sa desničarskim novinarom i političkim konsultantom Steve Bannonom rekao: „Baš me briga šta će biti sa Ukrajinom“. On je jedan od najoštrijih kritičara američke vojne pomoći Ukrajini. Pozvao je Kijev da prekine vojne operacije i hitno započne pregovore s Putinom te da je povratak na prvobitne granice Ukrajine nemoguć. Njegova doktrina je jasna: „Ukrajina mora priznati rezultate rata sa Rusijom bez pomoći Sjedinjenih Država“[10].
Trumpov „mogući“ reizbor promijenio bi neke poglede na viziju Sjedinjenih Država do problema Evropske unije, između ostaloga, i prema ukrajinskom ratu i svakako i u odnosima sa Bjelorusijom.
Reizabrana predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen (EPP/CDU) je na plenarnoj sjednici Evropskog parlamenta u svom obraćanju u Evropskom parlamentu rekla: „Evropa ne može da kontrolira diktatore i demagoge širom sveta, ali može da odluči da zaštiti vlastitu demokratiju. Evropa ne može odrediti izbore širom svijeta, ali može odlučiti da investira u sigurnost i odbranu svog kontinenta. Evropa ne može zaustaviti promjene, ali može izabrati da ih prihvati ulaganjem u novo doba prosperiteta i poboljšanjem kvaliteta našeg života.“[11] Time je Von der Leyen posredno priznala grešku iz 2020.godine kada se EU direktno umiješala u rezultate predsjedničke izbore u Bjelorusiji podržavajući opozicionu kandidatkinju Sviatlanu Tsikhanouskaya i uvodeći sankcije Bjelorusiji, time izolirajući Bjelorusiju u trenutku kada je možda bila najbliža EU i odgurnuvši je u zagrljaj Rusije.
Analitičari smatraju, da EU ne treba ponavljati greške iz prošlosti prema Bjelorusiji i potrebno je vratiti se na nivo odnosa koje je EU imala poslije potpisivanja mirovnih sporazuma „Minsk 1“ i „Minsk 2“ i ponovno iskoristiti ulogu Bjelorusije kako bi se postiglo prihvatljivo mirovno rješenje za Ukrajinu, jer mir neće doći sam po sebi bez odgovarajućih napora i aktivnosti. Povlačenje bjeloruskih snaga sa granice sa Ukrajinom predstavlja prvi pozitivan signal, kojim se šalje poruka spremnosti da dođe do početka pregovora između zaraćenih strana posredstvom međunarodne zajednice. EU, koja je u početku i sama nastala kao mirovni projekt, ne smije odbaciti ideju mira i mirovnog rješenja i mora iz budućeg rješenja za Ukrajinu isključiti njene susjede, koji su vođeni svojim partikularnim interesima, neki čak i ne skrivajući aspiracije prema Ukrajini i Bjelorusiji. Upravo je Tsikhanouskaya produkt EU i bjeloruskih susjeda. Do mira u Ukrajini ne može se doći ukoliko akteri sa druge strane ratišta ne pokažu taj interes, a ovoga puta poruka koja se šalje preko Bjelorusije i iz Minska može biti važan korak u tom smjeru. Predsjednički izbori u SAD treba da budu dodatni zamah da se dođe do mirovnog rješenja za Ukrajinu.
Ljubljana/Bruxelles/Washington/Minsk, 26.jul 2024
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“
[2] The International Monetary Fund (IMF): World Economic Outlook database: April 2024, link: https://www.imf.org/en/Publications/WEO/
[3] China and Belarus hold joint drills near Polish border ahead of NATO summit, link: www.politico.eu/article/china-bealrus-polish-border-nato-summit-drill-ukraine-russia-war-defense-aggression-fight-ministry/
[4] Generalizovani sistem preferencijala ili GSP je preferencijalni tarifni sistem koji omogućava smanjenje tarifa na različite proizvode. Koncept GSP-a se veoma razlikuje od koncepta „najpovlaštenije nacije“ (MFN), link: https://policy.trade.ec.europa.eu/eu-trade-relationships-country-and-region/countries-and-regions/belarus_en
[5] Istočno partnerstvo (EaP) je zajednička inicijativa Evropske unije, zajedno sa svojim državama članicama i šest istočnoevropskih zemalja: Arrmenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina, link: www.eeas.europa.eu/sites/default/files/eap_factsheet_belarus_eng.pdf
[6] Anna Konopatskaya, of the United Civic party, won a district in Minsk, and Yelena Anisim, of the Belarusian Language Society, also won a seat, link: www.theguardian.com/world/2016/sep/12/belarus-activists-unmoved-election-two-opposition-mps-lukashenko
[7] EU announces sanctions against Belarus over 'violence' on protesters and electoral 'falsification', link: www.euronews.com/2020/08/14/eu-announces-sanctions-against-belarus-over-violence-on-protesters-and-electoral-falsifica
[8] Pompeo says US can supply Belarus with 100% of oil, gas, link: https://apnews.com/article/863371d1353f29fb38b27fe0e5027b8e
[9] Opinion Trump’s strange silence on Belarus, link: www.washingtonpost.com/opinions/global-opinions/trumps-strange-silence-on-belarus/2020/08/21/698cf4f0-e3d1-11ea-8dd2-d07812bf00f7_story.html
[10] Trump’s choice of Vance ‘terrible news’ for Ukraine, link: www.theguardian.com/us-news/article/2024/jul/17/trump-jd-vance-vp-ukraine
[11] Statement at the European Parliament Plenary by President Ursula von der Leyen, candidate for a second mandate 2024-2029, link: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/statement_24_3871
