- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o aktuelnoj situaciji na ex-YU prostorima. Njegov članak „Banditi i dalje jašu[1]“ objavljujemo u cijelosti.
Pojmove „komunizam“ i „komunistički“ razbijači SFRJ neprekidno ponavljaju kao mantru, da bi u nekakvom njihovom vulgarnom racionalizmu pokušali opravdati njihove gnusne postupke u razbijanju tog državnog, socijalno pravednog, političkog, etičkog i kulturološkog unikatnog dragulja. Mnoštvo je parametara koji pokazuju i dokazuju prethodni kvalifikativ. Jedan svjedoči da je većina građana Jugoslaviju doživljavala kao svoju kuću. Naime, iz popisa stanovnika 1981. godine može se utvrditi da je 1.998.000 Srba živjelo izvan Srbije, da je 645.000 Hrvata živjelo izvan Hrvatske, da je 353.000 Muslimana živjelo izvan BiH, a da je više Crnogoraca živjelo izvan Crne Gore, nego u njoj samoj. Sljedeći parametar se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, koju je većina građana doživljavala kao Jugoslaviju u malom. Popis iz te 1981.godine govori da su Muslimani živjeli u 92%, Srbi u 84%, a Hrvati u 76% prostora Bosne i Hercegovine. Od ukupno 10.000 naseljenih mjesta, preko 80% njih je bilo dvonacionalno ili tronacionalno, a ispod 20% je bilo jednonacionalno. Nacionalizmi, šovinizmi i klerofašizmi su doživljavani kao nakazni, nedozvoljivi ili sramotni oblici nečijeg ponašanja, pa je to uticalo da se profiliše etičko, duhovno i kulturološko biće jugoslovenske nacije na zdravim osnovama. Jugoslovenstvo je bilo doživljaj kod većine stanovništva, uz istovremeno poštovanje svoje nacionalne i republičke pripadnosti.
I poslije toliko vremena od završetka ratova na ex-Yu prostoru, pouzdano se mogu izvući dva zaključka: prvo, ni danas nemamo tačan podatak o broju poginulih, ranjenih i nestalih lica; i drugo, i poslije svih sporazuma o završetku ratova, faktičko stanje je da (analizirajući društveno i duhovno stanje nacija) možemo konstatovati da se Hrvatska, Srbija, BiH i Kosovo i dalje nalaze u produženom ratnom stanju. Masovna pojava PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) na to upućuje. Zapanjujuća činjenica je da je broj poginulih civila neuporedivo veći od broja poginulih vojnika. Ovo se može objasniti činjenicom koju je iznijela Ekspertska komisija UN-a, koja je već 1993. godine identifikovala 83 paravojne oružane grupe, povezane sa kriminogenim strukturama, od čega 56 srpskih sa skoro 40.000 pripadnika, 13 hrvatskih sa blizu 20.000 pripadnika, te 14 bošnjačkih sa blizu 6.000 pripadnika. To je za posljedicu imalo da su kriminalitet i banditizam bili osnovno obilježje ratova na ex-Yu prostoru, što se ogledalo kroz: razbojništvo, pljačku i prisvajanje tuđe imovine, šverc, silovanja, ucjene, ratno profiterstvo, te kroz pljačkašku privatizaciju društvene i državne imovine kao jednim od oblika državnog kriminala.
Pokazatelji nedvosmisleno ukazuju na tijesnu povezanost karaktera i ciljeva ratova sa kriminalitetom kao pojavom u destrukciji i devastaciji svega postojećeg uz permanentno nasilje nad civilnim stanovništvom. Sve to se kroz političku propagandu pokušavalo opravdati borbom protiv komunizma, protiv (kako oni kažu) partijskog jednoumlja, te tobožnje njihovo nacionalno i vjersko samoosvješćivanje. Tako je došlo do čvrste sprege između ekstremnih nacionalista, šovinista, klerofašista i lopova. Tada neminovno dolazi do političke ekspanzije poraženih klerofašističkih ideologija, prvenstveno kod potomaka klerofašističke kolaboracije sa Trojnim paktom, kao jedne, te one staljinističko-informbirovske kao druge ideološke profilacije. Neminovno je da je sve ovo impliciralo tragičnu logiku da se ratovi na ex-Yu prostoru svrstaju u grupu prljavih, nehumanih i anticivilizacijskih. Ovo je rijedak presedan u istoriji ratova. Zbog toga, a u skladu sa odredbama Ženevskih i Haških konvencija koje tretiraju međunarodno ratno i humanitarno pravo, nije bilo teško kvalifikovati najteže zločine koji su počinjeni na ex-Yu prostoru među kojima su: zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, zločin etničkog čišćenja, zločin deportacije i slično.
Pored velikog broja poginulih, i broj ranjenih se mjeri stotinama hiljada. Broj nestalih se broji hiljadama. Broj onih koji su zbog ratnih dejstava privremeno morali napustiti svoj dom dostiže šest miliona, dok broj onih koji su trajno promijenili svoje prebivalište prelazi jedan milion. Materijalne štete se mjere hiljadama milijardi dolara, dok se zaostajanje u razvoju mjeri sa 3-4 decenije. Poslijeratno iseljavanje stanovništva iz ex-Yu država, a posebno mladih i obrazovanih ljudi, te demografsko pražnjenje prostora poprima biblijske razmjere. To bi moglo prouzrokovati dugoročnije i veće štete, nego što su bile one ratne.
Očigledno da je Jugoslavija bila najveći državni i društveno-politički evropski projekat u dvadesetom vijeku, pa je samim tim razbijanje Jugoslavije najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Ko su sve krivci ovakvih zločina? Glavni izvršioci razbijanja Jugoslavije su mreže banditosa sastavljene od vojnih i državnih tajnih službi, kriminogenog i podzemlja i nadzemlja, te od izabranih političara iza kojih su čvrsto stajale njihove političke partije. Ti političari su birani po profilu ličnosti, u kojem je dominirala njihova pohlepa za moći novca i moći vlasti. Apsolutno su ovladali svojim partijama, a njihove partije, tj. oni lično, su (kao svoje privatno preduzeće) prisvojili države (i entitete) na čijem čelu su bili.
Postavlja se pitanje zašto institucije i zvaničnici međunarodne zajednice tako dugo i tako blisko sarađuju sa balkanskim kriminalnim političkim hazarderima. Odgovor je u činjenici da neoliberalizam kao najopakiji oblik fašizma hara planetom, a da su se balkanski ratni hazarderi vješto prilagodili tom procesu. Imaju identičan politički vokabular kao i zvaničnici Evrope i Amerike, dok istovremeno u praksi i na terenu ordiniraju ratnim pljačkaškim, te koruptivno-špekulativnim poslovima. Te iste ratne partije su privatizovale novonastale države koje im služe kao njihova partijska preduzeća. Njihove privatne države, a u našim zemljama, funkcionišu na principu legalne nemoralnosti. Njihovo ratno političko bratstvo besprijekorno funkcioniše i dan-danas. Ratnim partijama nije bilo teško da za sebe vežu crkve i vjerske zajednice, jer u njima istim decenijama bujaju nacionalizam i klerofašizam. Crno bratstvo je spakovano, pa ne treba da čudi što su rehabilitacije mračnih ideologija i svakojakih zločinaca postale svakodnevna praksa na ex-Yu prostoru. Naša nevolja se nalazi u činjenici da te iste ratne partije čvrsto drže vlast u ex-Yu državama, izuzimajući Sloveniju, a od nedavno i Makedoniju. Da bi EU izbjegla svoju dezintegraciju i sopstvenu destrukciju, najvažniji korak je da njeni zvaničnici prekinu svaku komunikaciju sa ratnim partijama na ex-Yu prostoru. One se i danas mogu smatrati ratnim, jer niti jedna nije uzela otklon od svoje politike iz ratnih vremena. Briselske birokrate, urazumite se!
Ljubljana/Podgorica, 9.februar 2018
[1] Objavljeno u dnevnoj novini »Vijesti« u Podgorici dana 9.2.2018
