IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane analizira događanja u Iranu u svjetlu američke i ruske tajne diplomacije na obje obale Perzijskog zaliva. Iz obširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:
Podaci o državi:
Zvaničan naziv: Islamska republika Iran.
Površina: 1.648.000 km2, broj stanovnika 68.960.000.
Iran graniči s Afganistanom (639 km), Turkmenijom (992 km), Azerbejdžanom (611 km), Armenijom (35 km),Turskom (499 km), Irakom (1458 km) i Pakistanom (909 km).
Dužina morske obale je 2440 km, od toga je 740 km Kaspijskog mora, ostalo je Perzijski zaliv i Arapsko more.
Etnička struktura: Perzijanci 51%, Azerski Turci 24%, Kurdi 7%, Gelaki i Mazandarani 8%, Arapi 3%, Luri 2%, Baluši 2%, Turkmeni 1% i ostali 1%.
Jezici: Perzijski (zvanični), Turski, Kurdski, Lurski, Baluški i Arapski.
Vjerska struktura: muslimani 99% od toga 89% Šiiti i 10 % Suniti, 1% Židovi, Kršćani, Bahayi i ostali.
Administrativno uređenje: 28 provincija.
Privreda (podaci iz 1999): BPD 347,6 milijardi $, vanjski dug 21,9 milijardi $, BPD per capita 5.300 $ i zalihe nafte 99 milijardi barela.
Radna snaga: 15,4 miliona - od toga zaposleno u poljoprivredi 21%, industriji 34%, usluge 45%. Nezaposlenost je 25%.
Uvoz: 34,6 milijardi $.
Izvoz: 34,9 milijardi $.
Glavni vanjskotrgovinski partneri: Njemačka, Japan, Francuska i Italija.
Saobraćajna infrastruktura: željeznice 5600 km, ceste 140.200 km od toga asfaltiranih 49.440 i 74 km avtocesta, riječni putevi 904 km. Aerodromi 288, luke 15.
Naftovodi: za sirovu naftu 5900 km, za derivate 3900 km, za prirodni plin 4550 km.
Oružane snage: 545.600 od toga pješadija 350.000, mornarica 20.600, avijacija 50.000.
Vojni budžet: 5,787 milijardi $.
Politički sistem: Glavna osobina iranskog političkog sistema je raznolikost i brojnost sedam grana vlasti, koje se međusobno prepliću u svojim nadležnostima. Sve grane vlasti su pod apsolutnim nadzorom vrhovnog vjerskog vođe (Muršid) Ajatolaha Ali Khameneiy, koji je izabran za vrhovnog vjerskog vođu na Savjetu eksperta 6. 4. 1989. godine. Grane vlasti su:
Muršid
Izvršna vlast: predsjednik države je Mohamed Khatamy od 3. avgusta 1997. godine, koji je ujedno i predsjednik vlade
Parlament broji 290 poslanika izabranih na opštim izborima. Reformatori imaju 70% mjesta ili 170 poslanika, a konzervativci 30% poslaničkih mjesta u parlamentu
Sudska vlast
Savjet eksperata
Vrhovni savjet za nacionalnu sigurnost
Savjet čuvara ustava.
Političke stranke: 8.
Nezavisne organizacije civilnog društva: 12.
Poslije pada režima Sadama Huseina, iranski političari svjesni su hitnosti reforme, ne samo u političkom sistemu nego revizije cjelokupne uloge Irana u »Novom svjetskom uređenju« poslije velikih promjena na bliskom istoku.
Iranski predsjednik Khatamy od izbora za predsjednika 1997. godine svjestan je hitnosti reformi i u velikoj borbi s konzervativnim taborom uspjeo je dobiti podršku za neke korjenite reforme, posebno na unutrašnjopolitičkom planu u što spadaju: medijske slobode, otvaranje prema zapadno evropskim državama poslije kriznih odnosa poslije afere Mikonoš s Njemačkom.
Najglasniji poziv za reforme dolazi iz Teherana. Naime, 7. maja 2003 su 153 reformatorska poslanika u javnom pismu, koje je bilo pročitano u parlamentu, s upozorenjem konzervativcima, koji imaju moćan nadzor i odlučujuću ulogu u ostalim granama vlasti, da mogu očekivati sudbinu Sadama Huseina ukoliko ne pristupe reformama u iranskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici.
Reformatori su zahtjevali hitne promjene u vanjskoj politici, kako bi se uspostavili odnosi sa svim državama - među njima i sa SAD, jer su upravo američko-iranski odnosi bili zabranjena tema sve od prekida diplomatskih odnosa među državama poslije studentskog zauzimanja američke ambasade u Teheranu 1980. godine - danas je to vruća tema unutrašnjih rasprava.
Kao prvi korak ka uspostavljanju dijaloga sa SAD, reformatori predlažu neposredne četverostrane (SAD, Iran, Irak, UN) razgovore u vezi budućeg uređenja Iraka. To je prvi put, poslije islamske revolucije 1979. godine, da SAD i Iran učestvuju na neposrednim razgovorima.
Reformatori su svjesni ozbiljnosti položaja i hitnosti dijaloga sa »velikim Satanom«, kako već dvije decenije nazivaju SAD. Reformatori polaze od činjenice, da unatoč tome, da Iran geografski ne graniči sa SAD svjesni su da Amerikanci vladaju u dvije susjedne države (Afganistan i Irak), računajući i američko prisustvo u Turskoj, srednjoj Aziji i Perzijskom zalivu.
Predsjednik Khatamy počeo je sa reformama odmah poslije preuzimanja vlasti 1997. godine različitim intenzitetom, tako da je time na sebe navukao neprijateljstvo svojih birača - 2005. godine na izborima će se boriti za drugi predsjednički mandat. Predsjednik ima većinu u parlamentu, težak položaj proizilazi iz nadzornih mehanizama bolje rečeno neograničene i konačne vlasti ostalih pet grana vlasti, koje smo nabrojali (1, 4, 5, 6 i 7). Te grane su pod nadzorom konzervativaca koji imaju ovlasti, da mogu zaustaviti konačno donošenje svakog zakonskog akta unatoč tome da je već donesen u parlamentu. Ured velikog vjerskog vođe, Savjet čuvara ustava, Savjet eksperata imaju ustavne ovlasti za zaustavljanje svakog akta parlamenta i predsjednika države djelimično ili u cjelini.
Predsjednik Khatamy predlaže korjenite ustavne reforme, kako bi sistem, ili bolje rečeno svaka grana vlasti djelovala dosta samostalno u svojim ustavnim okvirima. Zbog toga je imao dva prijedloga, koja su prihvaćena u parlamentu: prva ustavna promjena je proširivanje ovlasti predsjednika, da brani ustav bez prepreka i ograničenja Vrhovnog suda. Druga ustavna promjena je u vezi izbornog zakona, kako izborni sistem ne bi bio pod utjecajem Savjeta čuvara ustava.
Drugi veći javni poziv ponovno dolazi iz Teherana početkom maja 2003, ali sada ne od predsjednika države i parlamenta, nego od grupe intelektualaca, koji su u javnom pismu upozorili na opasnost koja prijeti oko Irana. Neki intelektualci zahtjevaju hitno puštanje političkih zatvorenika iz redova studenata i novinara te ograničavanje ovlasti Savjetu čuvara ustava. Njihov poziv podigao je temperaturu na ulicama Teherana, kao nikada prije, i sada su svi redom od reformatora do konzervativaca svjesni, da se može dogoditi najslabiji scenarij ukoliko država ne promjeni svoju politiku na unutrašnjem i vanjskopolitičkom planu. Prve reakcije dolaze od vođe konzervativaca Ali Akbar Hashemi Rafsanjanija, bivšeg predsjednik države i sadašnjeg predsjednika konzervativnog Savjeta čuvara ustava, koji je uvjeren da odnosi između Irana i SAD imaju prednost te je predlagao organiziranje referenduma o tom pitanju. Konačni rezultati takvog referenduma su poznati - više od 80% građana glasalo bi za brzo uspostavljanje diplomatskih odnosa s Washinghtonom.
Zvanična reakcija američke administracije vrlo je oskudna, potvrđeno je samo da se tajni razgovori odvijaju u Ženevi. Nezvanične reakcije dolaze iz utjecajnih institucija u SAD. Američki institut »American Interprise» je 6. maja 2003 organizirao konferenciju o budućnosti Irana, na kojoj su učestvovali vidniji predstavnici američke politike i iranski izgnanici u SAD, među njima utjecajni republikanski senator Sam Bronbak, član vanjskopolitičnog odbora senata. Bronbak je pozvao administraciju, rekavši, da ima u iranskom narodu saveznika u borbi za demokratizaciju države te je otkrio, da ima prijedloge više zakonskih akata, koje će predložiti kongresu na donošenje, među njima je i »Zakon o demokratizaciji Irana« nešto slično »Zakonu o oslobođenju Iraka 1998«. Najoštrije reakcije dolaze iz redova neokonzervativaca, koji imaju stvarnu vlast u američkoj administraciji. Utjecajni William Kristol u članku objavljenom u njegovom »Weekly magazine« pod naslovom »Kraj početka« u kojem analizira američku pobjedu u Iraku kao početak velikog rata protiv terorizma. Kristol imenuje bliski istok i islamski svijet kao središte problema dok smatra da Sjeverna Koreja nije toliko opasna i da se da izolirati diplomatskim potezima. Kristol predviđa, da će sledeća bitka za demokratizaciju na bliskom istoku biti upravo s Iranom. On se nada, da ta bitka neće biti vojna nego kombinacija narodne diplomacije i tajnih operacija.
Treća važna reakcija dolazi od pomoćnika američkog državnog sekretara Johna Boltona u Moskvi 7. maja 2003, koji je tražio da Rusija prestane snabdjevati Iran s nuklearnom tehnologijom. Reakcija Boltona je veoma značajna, jer dolazi upravo iz Moskve u kojoj diplomatski analitičari IFIMES-a primjećuju zahlađenje u odnosima Rusija – Iran, istovremeno dolazi do otopljenja odnosa Rusija - Saudijska Arabija poslije posjete saudijskog ministra vanjskih poslova Sauda Alfaisala Moskvi 9. maja 2003 kao prethodnica historijske posjete prijestolonasljednika Abdulaha Moskvi narednih sedmica. Saudijska Arabija tradicionalna je saveznica SAD od osnivanja Kraljevine 1921. godine pa do terorističkih napada na SAD u kojima je sudjelovalo 15 samubica - Saudijaca. Rusija želi popuniti prazninu u Saudijskoj Arabiji, koja nije više toliko značajna poslije pada talibana i Sadama Huseina. Saudijci ozbiljno razmišljaju, da bi Rusima dali neke povoljnosti u svojim lukama kao početak međusobne vojne saradnje.
Prema mišljenju IFIMES-a Iran je na prelomnici. Na unutrašnjem planu približavaju se parlamentarni izbori i izbori za predsjednika države. Odnosi se zaoštravaju između konzervativaca i reformatora. Na vanjskopolitičkom planu američki vojnici okružuju Iran skoro sa svih strana. Iran je pod stalnim pritiskom SAD i zahtjevima za demokratizacijom države i reviziju vanjske politike.
U tim okolnostima dolazi do pozitivnih pomjeranja na obje strane. Amerikanci su 11. maja 2003 razoružali i stavila terorističku grupu »Mudžahidin Khalq«, koja već 20 godina ima uporište u Iraku, pod svoj nadzor. Predsjednik Khatamy posjetio je Bejrut kako bi definirao ulogo libanskog šiitskog Hezbolaha, koji prijeti Izraelu i mirovnom procesu na bliskom istoku.
IFIMES predlaže, da SAD nastave s politikom pritisaka na Teheran, jer potezi Washinghtona sasvim sigurno će ohrabriti reformatorske snage u Iranu i istovremeno dati na znanje konzervativcima, da ih čeka sudbina slična iračkom režimu ukoliko ne budu nastavili sa reformama.
IFIMES predlaže iranskom vođstvu da pošalje više pozitivnih signala Washinghtonu u koje spada:
Prestanak miješanja u unutrašnje uređenje Iraka i discipliniranje SCIRI.
Vratiti odnose s Sirijom u normalne okvire i podržavati ih u smjeru mira s Izraelom.
Iran mora doprinijeti smirivanju situacije u južnom Libanu u kojem Libanska vojska uopšte ne kontrolira južni dio države nego pripadnici šiitske milicije Hezbolah, koju podržava Iran materijalno i vojno.
Prestati podržavati radikalne palestinske organizacije kao što su Hamas i Džihad te odmah uspostaviti dijalog s novoizabranim palestinskim premijerom Mahmudom Abasom. To bi bio veoma koristan potez i doprinos za uspješan početak realizacije američkog plana smjernica »Road Map Plan«. Iran mora bezuslovno dozvoliti međunarodnoj agenciji za nukleranu energiju nadzor nad spornim nukleranim objektima.
