Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Međunarodni institut IFIMES povodom 1.kruga izbora za predsjednika Republike Hrvatske, koji će se održati 29. prosinca/decembra 2024.godine objavljuje analizu aktualnih predizbornih događanja. Iz opsežne analize „Predsjednički izbori u Hrvatskoj 2024: Favorit ne sudjeluje u izbornoj kampanji“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Osmi izbori za predsjednika Republike Hrvatske održat će se 29.prosinca/decembra 2024.godine. Birača sa pravom glasovanja je 3.762.224,glasovat će na više od 6.500 biračkih mjesta. Predsjednik Republike Hrvatske bira se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, neposredno na izborima tajnim glasovanjem na mandat od pet godina. Teritorij Republike Hrvatske, uključujući biračka mjesta izvan granica Republike Hrvatske, čine jednu izbornu jedinicu.
Za predsjednika Republike Hrvatske natječe se pet kandidata i tri kandidatkinje.
Kandidati za predsjednika Republike Hrvatske su: ● Zoran Milanović (Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP i drugi potpornici), ● Dragan Primorac (Hrvatska demokratska zajednica – HDZ i drugi potpornici), ● Miro Bulj (Most), ● Ivana Kekin (Možemo), ● Branka Lozo (Dom i Nacionalno okupljanje – Domino), ● Tomislav Jonjić (nezavisni kandidat), ● Marija Selak Raspudić (nezavisna kandidatkinja) i ● Niko Tokić Kartelo (nezavisni kandidat).
Predsjednički kandidati su se u izbornoj kampanji uglavnom fokusirali na zdravstvo, obrazovanje, borbu protiv korupcije i migrantsku krizu, odnosno teme koje u osnovi nisu u pristojnosti predsjednika države umjesto da se fokusiraju na vanjskopolitičke teme i izazove (susjedi, EU, NATO) i Hrvatsku vojsku, što spada u ovlasti hrvatskog predsjednika.
Prvi predsjednik Republike Hrvatske bio je Franjo Tuđman (1991 - 1999), čije su nesporne zasluge za stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države. Pripisuju mu se brojni nedostaci, posebice autokratsko vođenje države čije se posljedice još uvijek osjećaju, posebno u segmentu organiziranog kriminala, korupcije i sumnjivo sprovedene „tajkunizacije“ hrvatskog gospodarstva.
Drugi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić (2000 - 2010) naslijedio je teško breme Tuđmanove političke zaostavštine. Mesić je imao viziju i političku hrabrost i učinio je značajne iskorake u afirmaciji Hrvatske u regiji i svijetu te je potaknuo borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije te „objavio rat“ još uvijek snažnom obavještajnom podzemlju u Hrvatskoj. Uspio je prekinuti izolaciju Hrvatske i vratiti je na put integracija u EU i NATO te afirmirati antifašizam kao jednu od temeljnih tekovina moderne Hrvatske. Nije u potpunosti uspio eliminirati posljedice Tuđmanove zaostavštine zbog prisutnosti značajnijeg broja nekadašnjih Tuđmanovih kadrova u hrvatskoj politici, vlasti, gospodarstvu, sigurnosnom i obrambenom sustavu, koji su vrlo često osobni ili stranački (HDZ) interes stavljali ispred državnog. Još od razdoblja osamostaljivanja neprekidno je u Hrvatskoj prisutna pojava kriminalizacija politike i politizacija kriminala.
Treći predsjednik Ivo Josipović (2010 - 2015) tijekom vođenja države pokušao je biti nestranački. Nije pravio strateške pogreške. Josipoviću se kao i drugim hrvatskim dužnosnicima zamjera da su nedovoljno iskoristili potencijal hrvatskog članstva u NATO-u i EU te što su zanemarili gospodarski oporavak države. Josipović je značajno doprinio regionalnoj stabilnosti i ugledu Hrvatske u svijetu.
Četvrti predsjednik/ca bila je Kolinda Grabar Kitarović (2015 - 2020), ujedno prva žena na toj dužnosti. Striktno je slijedila politiku HDZ-a i pokušala afirmirati Tuđmanovu ideju o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ upozoravajući ili preciznije rečeno izmišljajući tzv. islamsku opasnost koja navodno dolazi iz susjedne Bosne i Hercegovine. Njen mandat može se ocijeniti kao „lepršav“ i donio je više štete nego koristi Hrvatskoj u regionalnom i međunarodnom okruženju.
Peti odnosno aktualni predsjednik Zoran Milanović (2020 - 2025) predstavlja najneobičnijeg predsjednika u povijesti mlade hrvatske države. Zabilježen će biti kao „svojeglav“ predsjednik, koji se suprotstavio globalnim zapadnim trendovima, posebice standardnoj politici EU i NATO-a prema ključnim međunarodnim temama. Glavna karakteristika njegovog mandata je stalna konfrontacija sa premijerom i predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem. U osnovi Milanović je bio jedini korektiv autokratske vladavine Plenkovića i HDZ-a i tu se njegova uloga može ocijeniti korisnom za hrvatsku državu i društvo.
Zoran Milanović je favorit predsjedničkih izbora. Milanović je u ovoj izbornoj kampanji zauzeo drugačiju taktiku u odnosu na parlamentarne izbore u travnju/aprilu ove godine na kojima je usprkos upozorenjima Ustavnog suda Hrvatske sudjelovao kao premijerski kandidat, a pritom stalno bio u prijeporu s premijerom Plenkovićem i njegovim ministrima.
Milanović svoje predsjedničke obaveze tijekom izborne kampanje izvršava u tišini, uglavnom ne miješajući se u dnevnopolitička dešavanja te izbjegavajući prepiranja putem medija i društvenih mreža. Faktički, Milanović ne sudjeluje u izbornoj kampanji. Slična situacija je bila u Slovenija 1997.godine kada je Milan Kučan bio favorit na izborima i reizabran je za predsjednika Slovenije, a faktički nije sudjelovao u izbornoj kampanji.
Kada je Donald Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima Plenković je izgubio jedini adut sa kojim je mogao naškoditi Milanoviću. Izborom Trumpa dolazi razdoblje kada će biti potrebno usmjeravati europsku politiku do rata u Ukrajini na način na koji to uvjetuje Trump. Sukob Milanović – Plenković je išao u korist Plenkovića, ali se to promijenilo izborom Trumpa za novog američkog predsjednika.
Analitičari smatraju, da je Plenković morao odustati i povući se iz izborne kampanje zbog skorašnje promjene američke vanjske politike i u tom trenutku je njegov kandidat Dragan Primorac izgubio svaku šansu za pobjedu na izborima. Primorac do sada nije uspio izaći iz sjenke Plenkovića i većinska hrvatska javnost ga ne percipira kao stvarnog predsjedničkog kandidata nego kao alternativno ime za stvarnog predsjedničkog kandidata Andreja Plenkovića.
Pored navedenog Plenković je svjesno izabrao prosječnog predsjedničkog kandidata za kojeg je ocijenio da ne može pobijediti Milanovića. Čak kada bi ga Primorac i pobijedio za Plenkovića je važno da ga ne može ugroziti u HDZ-u, niti u liderstvu. Članstvo HDZ je nezadovoljno, posebice tzv. intelektualni dio, koji smatra da je bilo niz kvalitetnijih i kompletnijih kandidata, koji su mogli pobijediti Milanovića, ali da je Plenković žrtvovao HDZ za svoj budući osobni interes. Ocjene su, da će samoljubivost i autokratizam Plenkovića dovesti do nove pobjede odnosno reizbora Milanovića.
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju, da će Milanović u prvom krugu izbora osvojiti više od trećine glasova i očekuje se drugi krug predsjedničkih izbora 12.siječnja/januara 2025.godine. Za razliku od Primorca, ostali predsjednički kandidati i prije početka izborne kampanje bili svjesni da nemaju šanse za pobjedu, a u njoj su sudjelovali iz različitih razloga.
Ivana Kekin se kandidira za predsjednicu, jer time jača podršku stranci Možemo, a Marija Selak Raspudić se kandidira, jer je nakon razlaza sa Mostom ostala bez političke stranke i želi osigurati veću prepoznavanost i eventualno osnovati svoju političku stranku. Miro Bulj, s druge strane je kandidat, jer Most ne smije dozvoliti da Selak Raspudić zauzme njihov cijeli politički prostor nakon napuštanja Mosta.
Podrška javnog mnijenja Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić kreće se oko deset posto, dok bi za Bulja, prema anketama, glasalo manje od četiri posto birača. Selak Raspudić je jedina kojoj su analitičari pripisivali mogućnost da uđe u drugi krug izbora umjesto Primorca, ali nije uspjela razviti izbornu kampanju i raširiti izbornu bazu, koja bi povećala njenu podršku.
Na ljestvici Indeksa percepcije korupcije za 2023.godinu od ukupno 180 država Hrvatska se nalazi na začelju EU na 57. mjestu.
Ured europske javne tužiteljice (EPPO) Laure Codruța Kövesi istražuje pronevjeru više od 300 milijuna europskih sredstava u Hrvatskoj što Hrvatsku proporcionalno uvrštava u sam europski vrh. Nataša Novaković[2], bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa smatra, da „Hrvatska gubi 10 milijardi dolara godišnje na korupciju. Zamislite koliki je to novac i koliko korupcija utječe na sve nas“. Tijekom svoja dva mandata premijer Andrej Plenković smijenio je preko 30 ministara uglavnom zbog koruptivnih radnji i za to nije preuzeo odgovornost s obzirom da se radi o najbližim suradnicima koje je sam birao.
Hrvatska je bila posljednja zemlja koja je ušla u EU i očekuje se da bude iskreni partner svim zemljama Zapadnog Balkana što se u praksi nije desilo.
Ministrica vanjskih i evropskih poslova Slovenije Tanja Fajon najavila je, da su Slovenija i Njemačka pripremile non-paper, kojim će biti predviđeno da u pretpristupnom procesu nema mogućnosti stavljanja veta i blokade zbog neriješenih bilateralnih pitanja sa susjednim državama.
Analitičari smatraju, da je novi non-paper posljedica negativne i često štetne uloge Hrvatske u regiji posebice prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji i da je EU svjesna te činjenice i zbog toga najnoviji non-paper treba da eliminira štetne posljedice hrvatskog djelovanja u regiji Zapadnog Balkana, jer Hrvatska svoje članstvo u EU često zloupotrebljava za rješavanje bilateralnih pitanja. Slično se prema Sjevernoj Makedoniji ponaša Bugarska. Novim non-paperom će se eliminirati mogućnosti stavljanja veta i blokade susjeda zbog neriješenih bilateralnih pitanja. Biće potrebno uvesti mogućnost kvalificiranog većinskog glasanja (QMV) prilikom odlučivanja u samom procesu pridruživanja unutar EU, da bi se izbjegle opstrukcije pojedinih postojećih članica EU u procesu pridruživanja država kandidata za članstvo u EU.
Dvije političke stranke predstavljaju krajnost hrvatskog političkog prostora, HDZ i SDP. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) svoju ideologiju zasniva na antikomunizmu i procesu osamostaljivanja te tzv. srpskoj opasnosti u Hrvatskoj. Komunizma više nema, proces osamostaljivanja je završen 1991.godine, a Srbi su postali faktor stabilnosti i test za hrvatsku demokraciju. Najveće zasluge za osamostaljivanje pripadaju hrvatskom narodu, koji se plebiscitarnom voljom opredijelio za proglašenje samostalne i nezavisne države. HDZ očito pokušava rezultate osamostaljivanja pripisati isključivo sebi, ignorirajući činjenicu, da je ono bilo posljedica želje hrvatskog naroda za samostalnom i nezavisnom državom i povijesnih međunarodnih okolnosti i konteksta – prije svega pada Berlinskog zida. HDZ se mora dekriminalizirati i osloboditi idealiziranja Franje Tuđmana. Iako je Hrvatska samostalna i nezavisna država HDZ još uvijek „pokušava“ pronaći neprijatelja u Srbima, jugonostalgičarima, a posljednjih nekoliko godina u tzv. muslimanskoj prijetnji i opasnosti ne samo Hrvatskoj nego i Europi. Projiciranje navodnih opasnosti postao je način političkog preživljavanja. U zadnjem desetljeću naglašava se identitet HDZ-a kao kršćanske stranke iako je HDZ koncipiran kao svenarodni pokret bez odrednice kršćanski. Najnoviji primjer je upozoravanje na tzv. mađarsku (Orbanovu) opasnost koja dolazi strane potpredsjednika vlade i ministra obrane Ivana Anušića. Stalna tema u hrvatskoj politici je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Srbija. Čak je predsjednička kandidatkinja Ivana Kekin izjavila, da je strateški interes Hrvatske svrgavanje Vučića sa vlasti, dok je prisutna većinska javna potpora protestima u Srbiji.
Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) je nasljednica bivšeg Saveza komunista Hrvatske. Stranka se dulje vrijeme nalazi u krizi, jer se u periodu tranzicije nije uspjela transformirati u modernu političku stranku ljevice, nego je još uvijek opterećena recidivima prošlosti. Hrvatskoj i državama regije potrebne su snažne socijaldemokratske stranke ali ne kao sadašnji SDP Hrvatske. Slično je stanje i u drugim državama regije sa socijaldemokratskim opcijama.
HDZ i SDP su dva radikalna primjera na hrvatskoj političkoj sceni, koji najviše profitiraju od ideološkog konflikta, koji razara Hrvatsku i onemogućava ozdravljenje hrvatskog društva i da država profunkcionira u punom kapacitetu.
Hrvatska je samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država, punopravna članica UN-a, EU, NATO-a, euro područja, Schengena i drugih međunarodnih organizacija. To su dostignuća ostvarena u relativno kratkom razdoblju i vrijedna su poštovanja. Da li taj izniman uspjeh prati razvoj hrvatskog društva? Razvoj hrvatskog društva je praćen brojnim devijacijama i ne slijedi postignute uspjehe i potrebno je uložiti dodatne napore, da se hrvatsko društvo razvija kao otvoreno, demokratsko, koje će temeljiti na građanskim pravima i slobodama pojedinaca, svakog hrvatskog građanina bez obzira na njegovu etničku, vjersku, političku i svaku drugu odrednicu.
Ljubljana/Bruxelles/Zagreb, 27. prosinac/decembar 2024
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne znanstvene revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Večernji list, Intervju Nataša Novaković: 'Hrvatska gubi 10 milijardi dolara godišnje na korupciju. Zamislite koliki je to novac i koliko korupcija utječe na sve nas', link: https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-gubi-10-milijardi-dolara-godisnje-na-korupciju-zamislite-koliki-je-to-novac-i-koliko-korupcija-utjece-na-sve-nas-1761270
