Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Makedonski historičar, novinar i publicista Dejan Azeski, analizira događanja u Grčkoj poslije ratifikacije Prespanskog sporazuma u grčkom Parlamentu u svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora u Grčkoj, koji će se održati 20.oktobra/listopada 2019. Njegov članak „Tsipras potresao grčku političku konzervativnost“ objavljujemo u cijelosti.
Ratifikacija Prespanskog sporazuma[1] iz korijena je potresla grčku političku konzervativnost.
Grčki parlament je 25. januara/siječnja sa 153 glasa ZA ratificirao Prespanski sporazum, kojim se jamči da Grčka više neće blokirati euroatlantske integracije Republike Makedonije u zamjenu za promjenu njezinog ustavnog imena i nekoliko članaka Ustava.
Ovo je povijesni iskorak u cijeloj regiji, kojim će se početi zatvarati posljednje poglavlje euroatlantskih integracija najproblematičnijeg dijela Europe, Zapadnog Balkana.
Ipak, ova za europske okvire udarna vijest pala je u drugi plan nakon govora koji je Alexis Tsipras održao pred zastupnicima Grčkog parlamenta dan ranije.
Za površne poznavatelje naizgled radi se o rutinskom motivacijskom obraćanju vođe stranke (koje se čini prije svakog važnijeg glasanja u parlamentu). Međutim, za istinske poznavatelje stanja u Ateni, grom iz vedra neba, koji je iz temelja potresao dvostoljetnu grčku političku konzervativnost. Govor koji je dovoljno dobar i značajan da predstavlja početak jednog novog vremena ili barem da ogoli grčke političke zablude stare i nepromijenjene punih 189 godina.
Malo tko zna da je suvremena grčka država rođena u Istanbulu početkom 19. stoljeća, konkretnije u naselju Faner gdje je stoljećima živjela i djelovala grčka intelektualna elita, koja je za Osmanlije izvršavala najproblematičnije diplomatske zadatke uz pomoć poznate grčke „snalažljivosti“ i „prilagodljivosti“.
Kao što „miševi prvi bježe sa broda koji tone“, tako su i Fanarioti (Grci iz naselja Faner), kada su primijetili da je velika imperija sve inertnija i slabija, odlučili pokušati napraviti vlastitu državu.
Vrlo sličan slučaj je stvaranje židovske države Izrael 1948. godine na području kojim Židovi nisu vladali punih 2.000 godina. Praksa zbog koje je Izrael i dan danas u stalnim problemima.
Slično židovskoj, i grčka elita tada je željela napraviti svoju državu na poluotocima Atika i Peloponez na kojima su u tom trenutku već 400 godina vladali Turci, prethodno 1500 godina Rimljani i Bizantinci, i još stotinu godina Makedonci.
Znači, kontinuitet grčke državnosti koja se trebala obnoviti na Peloponezu i Atici 1820. godine bio je ugašen još 338. godine prije naše ere bitkom kod Heroneje. To je diskontinuitet od nevjerojatnih 2168 godina koje su se morale nekako povijesno pokriti i opravdati.
Pa je tako na Faneru nad Bosporom smišljena „genijalna“ ideja da suvremena grčka država mora biti ideološki i još strašnije genetski nasljednik ne samo antičkih helenskih polisa već i cjelokupnog tisućljetnog kontinuiteta Bizantskog carstva.
Činjenica koja bi iz današnje perspektive izgledala iznimno smiješnom samo ako nije ekstremno tragična iz perspektive istine.
No, eto, na početku 19. stoljeća prolazile su i lošije stvari, pa je i grčka država koja je oformljena uz pomoć velikih sila nekako uspjela progurati ovu ideju koja je u postrenesansni Europi izgledala simpatično.
Grčka bajka o monopoliziranju cjelokupne povijesti nije završila sa time. Kontinuiranim slabljenjem Osmanskog carstva stvorili su se uvjeti za još veće ambicije grčkih postfanariotskih ideologa i povjesničara.
Tako je rođena „Megali ideja“ premijera Ioannisa Kolettisa iz 1843. godine, koja predstavlja najiredentističkiji dokument u povijesti suvremene europske civilizacije kojim se predviđa da se mala grčka država zbog slabljenja Turske proširi na pet mora i dva kontinenta (cijeli Epir, Tesalija, geografska Makedonija, Trakija, crnomorska obala Bugarske, Bospor, Dardaneli i Mramorno more i cijela egejska obala današnje Turske). Glavni grad ove zamišljene tvorevine treba bi biti Istanbul kao nasljednik romejske prijestolnice Bizanta.
I to ne bi bilo toliko problematično da se u istoj platformi, a osobito u njezinim kasnijim tumačenjima i popratnim dokumentima, ne predviđa „osvještavanje“ cijelog stanovništva na tim gigantskim prostorima o njihovom antičkom helenskom i srednjovjekovnom bizantskom porijeklu ili, točnije rečeno, provođenje pogrčavanja cijelog Balkana i Male Azije.
U grčkim arhivima postoje i dokumenti ili točnije cijele strategije kako da se preko Crkve i školstva, a u krajnjem slučaju i uz pomoć vojske, provedu ove ideje.
Pa se tako, kada je historijski grčki premijer Eleftherios Venizelos tijekom Balkanskih ratova 1912‒1913.godine uspio kanalizirati trud i plodove Bugarske i Srbije kako bi prisvojio 58 posto teritorija geografske Makedonije, ovaj plan počeo aktivno provoditi i nad stanovništvom na ovim prostorima.
Ovaj proces aktivno traje do 1948. godine kad je tijekom građanskog rata sa teritorija Grčke protjerano nekoliko stotina tisuća Makedonaca koji su se borili na strani komunista.
Govor Tsiprasa u grčkom parlamentu odnosio se na teme o kojima nitko u parlamentu nije progovorio od 1830.godine, a odnosi se na makedonsko (ili po njemu Slavomakedonsko) nacionalno pitanje na teritoriji koje obuhvata današnja suvremena Grčka država. Zato je Tsipras u Grčkom parlamentu izravno prozvao komuniste. I podsjetio ih je da su se „Slavomakedonci“ borili i ginuli za njih.
„Ne želim kritizirati Komunističku partiju Grčke (KPG) na temelju njezine povijesti. No spomenut ću slavomakedonski rječnik, kojeg su članovi KPG dijelili u Taškentu djeci slavomakedonskih boraca DAG-a. Ne želim spomenuti ni 70.000 izbjeglica iz Građanskog rata kojima je grčka država uskratila repatrijaciju 1983.godine. Ni Slavomakedonku Mirku Ginovu – komunisticu koja je bila prva žena strijeljana u Građanskom ratu u Grčkoj. Ostavljam vas da se sami suočite s tim brigama koje nosite na savjesti“, izjavio je premijer Grčke Alexis Tsipras.
U ovih samo nekoliko rečenica novi grčki Abraham Lincoln potvrdio je doslovno sve što pišemo:
Ako Makedonci iz cijelog svijeta punih 70 godina slave i pamte Georgi Dimitrova, koji je službeno priznao njihovo postojanje u Bugarskoj, ovo što je napravio Alexis Tsipras neće se zaboraviti sljedećih 700 godina.
Tsiprasa čeka težak izazov u nedjelju 20. oktobra/listopada 2019.godine kada će se suočiti sa biračima na redovnim parlamentarnim izborima u Grčkoj.
Ipak Tsipras ne bi imao tolikih problema s narodom (kojeg je doslovno za četiri godine spasio od dužničkog ropstva prema EU), koliko će imati problema s grčkim političkim elitama i dinastijama.
Kada kažemo „dinastije“, mislimo na istinske generacijske i aristokratske dinastije u usporedbi sa kojima obitelji Kennedy i Bush u SAD-u izgledaju kao „mala djeca“.
Tako je ključni Tsiprasov protivnik trenutno vođa oporbe Kyriakos Mitsotakis, koji je četvrta generacija u svojoj obitelji koji je na vodećoj političkoj funkciji.
I to ne bi bio toliki problem da sam Tsipras pripada nekom takvom drugom grčkom klanu/dinastiji.
Kao na primjer obitelj Papandreou koja je u tri generacije uspjela dati čak trojicu premijera i trojicu ministara vanjskih poslova. Ili obitelj Venizelos koja čak pet generacija daje vrhunske grčke političare.
Tsipras, nažalost ili na sreću, ne pripada nijednoj dinastiji i miješanog je porijekla epirskih i maloazijskih doseljenika, zato vjerojatno poznaje dobro cijelu ovu strašnu povijest o kojoj smo prethodno govorili. I zato nema podršku starih atenskih elita.
Dodatni hendikep za njega je i pripadnost jakoj ljevici koja je u Grčkoj nakon Građanskog rata 1948. godine doslovno anatemizirana i proglašena „izvan društvom sektom“.
Ni rejtinzi javnog mnijenja nisu na Tsiprasovoj strani. Prema objektivnim ispitivačima javnog mnijenja, kad bi Tsipras i uspio oformiti vladu, ona bi bila toliko šarolika i toliko ovisna o raznim strukturama da bi mu potpuno umanjila manevarski prostor i mogućnost donositi velike odluke kao što je Prespanski sporazum.
To za susjednu Makedoniju ili po novome Republiku Sjevernu Makedoniju (bez podrške Tsiprasa) može značiti moguće nove blokade na putu prema Europskoj uniji, a možda i izravan pokušaj revizije Prespanskog sporazuma o promjeni makedonskog imena.
Ipak od Tsiprasa još ne treba odustati. Amerikanci kažu „never underestimate the underdog“ (nikada ne podcjenjujte gubitnika). Pa se tako od čovjeka koji je uspio s potpuno novom strankom na političkoj sceni narušiti stoljetni monopol PASOK-a i Nove Demokracije na grčkoj političkoj sceni i od čovjeka koji je od „Neprijatelja broj 1“ zvaničnog Bruxellesa (EU) postao najbolji partner i faktor stabilnosti za cijelu regiju, može očekivati doslovno sve. Čak i da dobije Nobelovu nagradu za mir.
Ljubljana/Skopje, 3.februar/veljača 2019
[1] Prespanski sporazum je međunarodni sporazum, kojeg su potpisali ministri vanjskih poslova Republike Makedonije, Nikola Dimitrov i Republike Grčke Nikos Kotzias 17. juna/lipnja 2018. godine u grčkom selu Nivici na obali Prespanskog jezera. Sporazum je potpisao i posrednik UN za spor oko imena Makedonije Matthew Nimetz. Sporazum je zamijenio Privremeni sporazum potpisan u New Yorku 13. septembra/rujna 1995. godine. Prespanski sporazum predstavlja rješenje spora oko naziva Makedonije i osnovu za uspostavu strateške suradnje između Grčke i Makedonije. Prema sporazumu, Republika Makedonija bi postala Republika Sjeverna Makedonija, skraćeno ime Sjeverna Makedonija, a Grčka je priznala državljanstvo Makedonac/državljanin Republike Sjeverne Makedonije i složila se da službeni jezik države bude makedonski.
