Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom početka zvanične izborne kampanje pred 8.Opće izbore u Bosni i Hercegovini (BiH), koji će se održati 7.oktobra/listopada 2018.godine pripremio analizu aktualnih političkih događanja. Iz analize „Opći izbori u BiH 2018:Mogu li izbori iznjedriti bosanskog Zaeva?“izdvajamo najvažnije dijelove.
Osmi Opći izbori u Bosni i Hercegovini održat će se 7. oktobra/listopada 2018. godine. Na izborima će se birati članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zastupnici za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, zastupnici za Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, predsjednik Republike Srpske, dva potpredsjednika Republike Srpske i zastupnici za Narodnu skupštinu Republike Srpske (NSRS), kao i zastupnici za Skupštine 10 kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Centralna izborna komisija BiH (CIK) ovjerila je ukupno 139 političkih subjekata (69 političkih stranaka, 36 koalicije i 34 nezavisna kandidata) za učešće na izborima 7.oktobra/listopada 2018.godine. Nakon izvršenih provjera ovjerene su ukupno804 redovne kandidacijske liste sa ukupno 7.497 kandidata, uključujući i nezavisne kandidate. CIK je ovjerio 73 kandidacijske liste za dodjelu kompenzacijskih mandata sa ukupno 842 kandidata. U Centralnom biračkom spisku za glasanje nalazi se ukupno 3.352.933 upisanih birača, 77.814 registriranih birača izvan BiH.
CIK je od 2002.godine samostalno bez prisutnosti stranaca preuzeo provođenje izbora i implementaciju izbornih rezultata za sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini. Pokazalo se u praksi, da izbori od 2002.godine do danas nisu provedeni bez nedostataka i određenih nerazjašnjenih sumnji. Poznato je, da su članovi CIK-a eksponenti političkih stranaka i određenih centara moći. To se pokazalo i u praksi, pošto članovi CIK-a izlaze iz ustavnog i zakonskog okvira, jer se ne bave samo pitanjima izbora, nego vrlo često politikantstvom i ispunjavanjem želja svojih političkih sponzora. Nedavno smo bili svjedoci afere, da je najmanje 35,8 tona papira nabavljenog za štampanje glasačkih listića nestalo iz skladišta Centralne izborne komisije. Vrlo su učestali slučajevi da se članovi CIK-a uključujući i predsjednica CIK-a Irenu Hadžiabdić, neovlašteno i tajno sastaju sa akterima u izbornom procesu i drugim zainteresiranim pojedincima što dodatno dovodi u pitanje, da li je sadašnja garnitura CIK, koja je kontaminirana i kompromitirana spremna provesti zakonite, transparentne, fer i poštene izbore.
Iako još uvijek nije donijet novi Izborni zakon, CIK i njena predsjednica Hadžiabdić bili su spremni, da donesu odluku o raspodjeli mandata za Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi udovoljili željama Dragana Čovića (HDZ), koji je insistirao na donošenju diskriminatornog izbornog zakona tzv. Lex Čović, kojim bi se osigurao njegov ponovni izbor za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i izbor delegata za Dom naroda FBiH po njegovoj želji odnosno želji HDZ-a.
CIK bi se morao baviti rješavanjem brojnih anomalija i diskriminacija, koje su prisutne u izbornom procesu. Zašto u izbornim jedinicama nije približno izjednačen broj birača za Predstavnički dom Parlamentarne Skupštine BiH, jer se broj birača u izbornim jedinicama kreće od broja 268.418 do 570.865 birača. Za Parlament FBiH broj birača po izbornim jedinicama kreće se od 64.954 do 254.483 birača. Za Narodnu skupštinu Republike Srpske (NSRS) broj birača po izbornim jedinicama kreće se od broja 69.906 do 275.948 birača. Broj birača u izbornim jedinicama mora biti približno jednak. Zašto izborne jedinice nisu multietničke nego su monoetničke? CIK se dovodi u vezu sa brojnim neregularnostima i sumnjivim aktivnostima, jer su organizirani kriminal i korupcija prodrli u sve sfere života u BiH.
Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je odbacio prijedloge za tri tehnička unapređenja izbornog procesa, jer su protiv usvajanja glasali delegati SNSD i HDZ. Uvođenjem skenere i video nadzora povećala bi se sigurnost i rezultati izbora bili bi dostupni odmah poslije glasanja. Očito je, da postoje namjere, da se nakon izbora ispravi biračka volja.
Na kraju su kao simbolička inovacija uvedene prozirne glasačke kutije i olovke. Glasački listići će se popunjavati isključivo plavim olovkama, a birački odbori će koristiti crvene olovke prilikom obrade listića.
Zašto se CIK ne bavi pitanjima kako eliminirati asimetriju kod uloge i nadležnosti predsjednika i potpredsjednika entiteta? Zašto se ne osigura drugi krug izbora kod izbora članova Predsjedništva BiH, jer se zbog velikog broja kandidata može desiti da je neko izabran za člana Predsjedništva BiH sa svega 20% podrške birača, koji su izašli na izbore. Isti slučaj je i kod izbora (grado)načelnika, jer nema drugog kruga izbora. Bilo bi važno osigurati, da tri ključne funkcije u entitetima kao što su predsjednik entiteta, premijer i predsjednik entitetskog parlamenta obnašaju osobe iz tri različite etničke zajednice. Izborni zakon u BiH je diskriminatoran što je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u svojim presudama Sejdić-Finci, Pilav i Zornić. Ukoliko ne pripadate tzv. konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) ne možete biti ni kandidat za članove Predsjedništva BiH. Također u Domu naroda ne uvažava se paritet kod zastupljenosti delegata, koji nisu iz reda tzv. konstitutivnih naroda. Diskriminacija je, da se iz Federacije mogu birati samo Bošnjaci i Hrvati, a iz Republike Srpske samo Srbin za Predsjedništvo BiH.U Bosni i Hercegovini posebno nacionalističke strukture često naglašavaju i potenciraju konstitutivnost naroda i njihovu zastupljenost svjesno ignorirajući građanina. Opravdanim se postavlja pitanje etničke pripadnosti i što je dokaz određene etničke pripadnosti s obzirom da se upravo Dragan Čović (sada se izjašnjava kao Hrvat) u ranijem periodu se izjašnjavao i drugačije. On nije jedini i usamljen primjer.
Da se CIK ne bavi pitanjima kojima bi trebao ilustrira i podatak da će se u Diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH u svijetu moći glasati samo u Australiji, Austriji, Njemačkoj, Norveškoj, Srbiji i SAD. Očita diskriminacija, šta je sa mogućnošću glasanja u ostalim DKP BiH po svijetu.
CIK je čak donio odluku prema kojoj je odobrio, da Srpska radikalna stranka – dr. Vojislav Šešelj sudjeluje na izborima, iako u svom imenu sadrži ime pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, Vojislava Šešelja. Ovdje se dovodi u pitanje i uloga Visokog predstavnika (OHR) Valentina Inzka, zašto nije intervenirao i donio odluku kojom se zabranjuje pravnim i političkim subjektima u BiH da nose imena presuđenih ratnih zločinaca. Analitičari smatraju, da je OHR trebao donijeti takvu odluku, koja bi sadržavala oduzimanje građanskih sloboda i prava licima, koja su pravosnažno presuđena za ratne zločine i zločin genocida ne samo na ICTY, nego i na Sudovima u BiH i bilo kojim drugim sudovima u svijetu za takva krivična djela. U SAD se licima, koja su osuđena za najteža krivična oduzimaju građanske slobode i prava. Taj primjer morala bi slijediti BiH ukoliko želi da se utvrdi istina, postigne pravda i posljedično pomirenje u toj državi, koja još uvijek trpi teške posljedice međunarodnog oružanog sukoba na teritoriji BiH u periodu 1992-1995.
Na odluke CIK-a možete se žaliti putem Suda BiH, koji je zajedno sa Tužilaštvom BiH pod kontrolom njihovih političkih sponzora i tu se zatvara krug gospodara političke i svake druge moći u Bosni i Hercegovini.
Razotkrivanju uloge Rusije u Bosni i Hercegovini govori u prilog i najavljena posjeta predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i premijerke Željke Cvijanović predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu početkom oktobra 2018.godine, neposredno pred izbore u BiH. U međunarodnim odnosima je neprihvatljivo, da predsjednik Rusije u posjetu prima predsjednika neke regije iz neke strane države izuzev ukoliko se ne radi o eksponentima ruske politike u tom dijelu svijeta. Nema sumnje da je Dodik u funkciji ruskih interesa, koji su prije svega vezani za prekrajanje granica, onemogućavanje ulaska BiH u punopravno članstvo NATO-a, moguću disoluciju BiH i unošenje i stvaranja smutnje u regionu. U istoj funkciji je i posjeta ministra vanjskih poslova Ruske federacije Sergeya Lavrova Banja Luci 17.septembra 2018.godine, prilikom koje nije predviđen susret za zvaničnicima države BiH iz drugih naroda.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, iako formalno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ipak u praksi djeluje potpuno drugačije od svojih izjava o poštivanju granica i radu na osiguranju mira i stabilnosti u regionu. Vučić intenzivno radi na prekrajanju granica zajedno sa predsjednikom Kosova Hashimom Thaçijem i albanskim premijerom Edijom Ramom uz podršku jednog dijela međunarodne zajednice i sva trojica predstavljaju najveću prijetnju miru i stabilnosti u regionu. Radi se o opasnom presedanu, koji bi doveo do novih konflikata, stradanja i tragedija stanovništva i novog egzodusa najmanje dva miliona ljudi, koji bi kao izbjeglice svoje utočište uglavnom potražili u zemljama EU.
Destruktivna politika Aleksandra Vučića temelji na nekoliko bitnih elemenata: ● ne suočavanje sa prošlošću, etabliranjem i zadržavanjem ratne Miloševićevske ideološke matrice i strukture koja je faktički neprijateljska prema Zapadu i NATO-u ● šizofrenom vanjskom politikom koja se u osnovi oslanja na Rusku federaciju i koja prouzrokuje nestabilnost u regionu i Evropi ● unutrašnjim autokratskim vladanjem koje se najilustrativnije očituje kroz kontrolu medija, brutalnim obračunom sa opozicijom i neistomišljenicima te kroz neprincipijelnu političku podršku Srbima izvan Srbije instrumentalizirajući tamošnje Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) za stvaranje kriza u državama regiona. Ovakva Vučićeva politika prouzrokuje kontinuiranu nestabilnost i nove tenzije i sukobe u regionu i Evropi, a istovremeno nudeći se Evropi i SAD kao čovjek, koji može sve te probleme riješiti. Jedan dio međunarodne zajednice još uvijek vjeruje Vučiću, jer je stranim mentorima obećao riješiti pitanje Kosova odnosno njegovo priznanje.
Česte su izjave Vučića, da se ne želi miješati u unutrašnju politiku drugih država. Međutim, to je samo Vučićeva retorika, stvarnost je potpuno drugačija. Tako Vučić dolazi u posjetu Dodiku 5.oktobra 2018.godine, dva dana prije izbora u BiH, na otvaranje bolnice u Istočnom Sarajevu što jasno pokazuje neskladnost između njegovih riječi i djela i otvara pitanje može li se uopće vjerovati Aleksandru Vučiću?
Savez za pobjedu (SzP) je koalicija opozicionih političkih stranka u Republici Srpskoj, koju sačinjavaju: Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP), Narodni demokratski pokret (NDP) i još nekoliko manjih stranka. SzP se žestoko suprotstavlja aktualnoj koaliciji u Republici Srpskoj, koju sačinjavaju Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Demokratski narodni savez (DNS) i Socijalistička partija (SP).
SzP je napravio nekoliko ključnih grešaka u konfrontaciji sa Miloradom Dodikom. Tadašnji predsjednik SDS-a Mladen Bosić ušao je u koalicionu avanturu sa Dodikom u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, dok je u Narodnoj skupštini Republike Srpske SDS bio opozicija Dodiku i njegovom SNSD. U prve tri godine mandata član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić često je koketirao sa Dodikom. Vodio je podaničku politiku prema Dodiku, slijedio njegovu nacionalističku politiku umjesto da preuzme inicijativu i ponudi drugačiju originalnu politiku, koja će biti povezujuća i koja će osigurati bolji život građanima. SzP je pao u zamku Dodika, koji im je prilijepio etiketu izdajnika. U SzP nisu znali adekvatno odgovoriti na tu podvalu nego su se nevješto pravdali na te optužbe. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Dodik na vlast u Republici Srpskoj došao uz pomoć Zapada, prije svega SAD-a, pomoću oklopnih vozila snaga SFOR-a i da je kasnije čak izražavao podršku NATO-ovom bombardiranju Srbije. Čak je Ivanić izjavio, da je funkcija predsjednika Republike Srpske viša od funkcije člana Predsjedništva BiH što je netačno, jer funkcija predsjednika regije ne može nigdje biti viša od funkcije šefa države. Dodik koristi nesposobnost EU i OHR-a te neposvećenost Sjedinjenih Američkih Država Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata Dragan Čović, uspostavio je tijesno političko-interesno savezništvo sa Miloradom Dodikom i SNSD. Čović je pristaša politike jednog dijela HDZ iz Hrvatske, koji su mišljenja da se Hrvati i Srbi mogu dogovoriti bez onih trećih, Bošnjaka. Pri tome je ignorirao činjenicu, da je većina Hrvata u Bosni i Hercegovini patriotski nastrojena do svoje domovine. Pri tome je važna uloga Rimokatoličke crkve (RKC), bosanskih franjevaca, koji su kroz dugu historiju bili odani Bosni i zbog toga su nazvani „čuvari Bosne“. Politika Dragana Čovića, da sva pitanja može riješiti preko Banja Luke pokazala se katastrofalnim za poziciju Hrvata, a Dodik njegova strateška greška.
Vodstvo HDZ pokazalo se u proteklih skoro 30 godina kao jedno od naj kriminaliziranijih u Bosni i Hercegovini što dodatno otežava poziciju Hrvata, kojima se pokušava pripisati taj epitet. Zbog toga otklon od politike HDZ predstavlja svojevrsni doprinos dekriminalizaciji Hrvata, koji se zbog kriminogenog djelovanja svog čelništva dovode u nezahvalnu poziciju. Republika Hrvatska pravosnažnim presudama ICTY sudjelovala je u Udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) prema Bosni i Hercegovini što predstavlja njen povijesni teret i sebi ne bi smjela više dozvoliti da njena politika doživi još jedan fijasko u Bosni i Hercegovini. Slična situacija je i sa Republikom Srbijom, jer obje države prema pravosnažnim presudama ICTY sudjelovale su u međunarodnom oružanom sukobu u BiH, što znači u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Kandidatura Hrvata Željka Komšića, predsjednika Demokratske fronte (DF) uzdrmala je poziciju Dragana Čovića, koji se teško može suprotstaviti Komšiću i njegovom političkom konceptu. Malo je poznato, da je Komšića za razliku od Čovića odlikovao Vatikan visokim odlikovanjem Svete stolice „Commando con placca dell'Ordine Pano“ zbog zasluga prilikom zaključivanja međudržavnog ugovora između Vatikana i Bosne i Hercegovine.
Zabrinjavaju informacije, da se priprema izborna prevara, kojom bi se spriječilo, da Željko Komšić postane član Predsjedništva BiH iz redova Hrvata. Kakva je uloga članova CIK-a u pripremi izborne prevare, jer se slična izborna prevara priprema Denisu Bećiroviću ali i Mladenu Ivaniću? IFIMES će pratiti i istraživati te procese i pojačati prisutnost u Bosni i Hercegovini za vrijeme Općih izbora u BiH 2018 i o tome izvještavati javnost.
Stranka demokratske akcije (SDA) ostvarila je historijsku pobjedu na prošlim Općim izborima u BiH 2014.godine. Očekivanja građana bila su velika posebno u sredinama u kojima je SDA neprikosnoveno vladala. Međutim, ubrzo se pokazalo da se radilo o „pirovoj pobjedi“, jer SDA nije opravdala povjerenje birača. Vrlo brzo došlo je do previranja unutar stranke i raspada skoro polovine najvećeg poslaničkog kluba SDA u Parlamentarnoj skupštini BiH. SDA je napustilo nekoliko utjecajnih (grado)načelnika općina. Problemi za SDA nastali su u Tuzlanskom kantonu gdje je SDA u potpunosti izgubila vlast, problemi SDA zahvatili su Kanton Sarajevo, Unsko-Sanski kanton i prouzrokovane su turbulencije u brojnim općinama.
SDA je često znala isticati opravdanja, da ne može realizirati brojne projekte zbog opstrukcija prije svega hrvatskog ali i srpskog faktora. Međutim, u Kantonu Sarajevo SDA je pokazala da je u sredini u kojoj ima apsolutnu vlast doživjela potpuni fijasko. Kanton Sarajevo za poređenje ima veće prihode od cijele Republike Srpske i od ostatka Federacije BiH. Grad Sarajevo, koji je okružen planinama i brojnim izvorima pitke vode vrlo često je imao redukcije potrošnje vode, posebno u ljetnim mjesecima. Unutarnji sukobi i feudalni pristup vođenju politike preko nekoliko vladajućih porodica te sukob sa boračkom populacijom ozbiljno su doveli u pitanje povjerenje građana prema toj stranci. U Kantonu Sarajevo nikada nije bilo lošije stanje u tri najvažnije oblasti društvenog života: zdravstvu, obrazovanju i sigurnosti uključujući policijski sektor. Za takvo stanje jednako su krivi i premijeri Kantona Sarajevo bivši Elmedin Konaković (SDA) i sadašnji Adem Zolj (SDA), kao i ministri u Vladi Kantona Sarajevo, kao i većina u Skupštini Kantona Sarajevo, koju čine koalicija SDA-SBB-BPS.
Najveća opoziciona Socijaldemokratska partija (SDP) pokušava iskoristiti greške SDA i nametnuti se kao vodeća stranka. Međutim i SDP ima svoje greške iz prošlosti posebno za vrijeme vođenja te stranke od strane Zlatka Lagumdžije, koji je velike napore uložio za kontrolu nad javnim resursima, prije svega, profitabilnim javnim kompanijama i negativnom kadrovskom selekcijom te konekcijama sa kontroverznim pojedincima. SDP ukoliko promijeni dosadašnji pristup može postati važan faktor na političkoj sceni BiH. Skoro sve političke stranke u BiH moraju izvršiti unutarnju dekriminalizaciju. SDP je politička stranka, koja najavljuje smjenu generacija na političkoj sceni BiH. Kandidatura Denisa Bećirovića, za člana Predsjedništva BiH može predstavljati znak najave smjene generacija i novog pristupa politici, kojoj je u fokusu država Bosna i Hercegovina.
Političke promjene u Makedoniji i izbor Zorana Zaeva (SDSM) za premijera predstavlja novi vjetar u regionu, posebno u Bosni i Hercegovini. Zaevov Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) postao je ključna stranka nove Vlade Republike Makedonije. Politička doktrina Zaeva zasnovana je na konceptu jedno društvo za sve, što znači društvo koje nikoga ne isključuje bez obzira na etničku, vjersku, političku ili bilo koju drugu pripadnost te temelji na tome da svi zajednički rade na prosperitetu Makedonije i svih njenih građana. Taj koncept našao je plodno tlo i kod pojedinih političara u BiH, a jedan od njih je i Denis Bećirović, čiji politički koncept je Bosna i Hercegovina, jedna država za sve i svi za BiH. Najavljena inkluzivna politika Bećirovića, ipak, predstavlja novi kvalitet na političkoj sceni BiH, a to se pokazalo i kroz široku podršku različitih političkih subjekata i pojedinaca njegovoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. To može biti osnova za stvaranje snažnog probosanskog fronta. Pobjeda tog koncepta i Bećirovića na predstojećim izborima za Predsjedništvo BiH predstavljala bi nadu i podsticaj, posebno mladima, da su moguće promjene i u Bosni i Hercegovini. Zbog toga predstojeći izbori nude mogućnost, da Bosna i Hercegovina iznjedri svog Zaeva. Da bi se to dogodilo moraju se promijeniti okolnosti, međunarodne i u bosanskom susjedstvu.
Koncept nacionalnih i nacionalističkih stranaka pokazao se kao poguban za BiH, jer je neprirodan samom biću Bosne i Hercegovine i djeluje razarajuće u zemlji u kojoj multietničnost, multireligioznost i multikulturalnost predstavljaju vrijednosti prema kojima su BiH i njeni građani prepoznati i cijenjeni u svijetu.
Iskustva su pokazala, da je nacionalni i nacionalistički koncept u BiH u posljednjih skoro 30 godina razorio tu zemlju prvo sa ratom, a kasnije pogrešnim nacionalističko-kriminalnim politikama, koje su BiH kao zemlju sa ogromnim potencijalom učinile najsiromašnijom zemljom u Evropi. Odluku, da li građani BiH žele promjene ili će dati podršku razarajućim politikama i različitim klero-nacionalizmima sa kojima imaju decenijska negativna iskustva i koje ništa dobro nisu donijele građanima BiH, građani će imati priliku da donesu na predstojećim izborima na kojima će moći sa olovkom u ruci dati svoj glas za promjene u BiH. To bi ujedno bio znak da se duh makedonskog premijera Zaeva i uspjesi Republike Makedonije šire regionom. Izborna kampanja će ponuditi određene odgovore u vezi sa budućnošću Bosne i Hercegovine.
Analitičari smatraju, da su potrebni značajni napori, da se pokuša „probuditi“ oko 50% pasivnih građana BiH, koji ne izlaze na izbore. Zbog toga na rezultate izbora u BiH ne odlučuju oni koji na njih izlaze nego oni koji na njih ne izlaze. Tako bi se stvorila prilika, da „probuđeni“ birači, posebno mladi, daju svoj glas za ugledne i nekompromitirane pojedince. Možda će najvažniji uspjeh biti zaustavljanje masovnog iseljavanja iz BiH, jer se radi o najvitalnijem dijelu stanovništva. U BiH je učešće većeg broja omladine i žena u politici svedeno na minimum. Dugogodišnje političke strukture stvaraju barijere za bavljenje politikom svima onima, koji nisu pod njihovom neposrednom ili posrednom kontrolom. Potrebno je razmisliti o uvođenju obaveznog učešća na izborima za sve punoljetne građane i propisati kazne za sve one birače, koji ne sudjeluju na izborima kao što je to regulirano u nekim drugim demokratskim zemljama.
Ljubljana, 7.septembar/rujan 2018
