Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu snimljenih prisluškivanih telefonskih razgovora vezanih za međunarodni Arbitražni postupak između Slovenije i Hrvatske o određivanju granične crte na moru i kopnu i moguće posljedice. Iz opsežne analize »Slovenija- Hrvatska: Milanovićev tajni plan za kompromitaciju Arbitraže?« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Slovenija-Hrvatska:
Izjava Zorana Milanovića, donedavnog predsjednika Vlade Republike Hrvatske, da Dragan Lozančić, direktor hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) „zaslužuje najviše državno odličje zbog nekih svojih postignuća o kojima znaju samo on (Milanović), Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske te još nekoliko ljudi“ nije izazvalo nikakvu pozornost u Sloveniji. Već danima se u hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima navodi „herojsko djelo“ za kojega bi Lozančić morao dobiti državni orden zbog pribavljanja prisluškivanih telefonskih razgovora slovenskih sudionika međunarodne arbitraže između Slovenije i Hrvatske o određivanju državne granične crte na moru i kopnu Simone Drenik, slovenske agentice i Jerneja Sekolca, slovenskoga arbitra u Arbitražnom sudu. Najvažniji dio razgovora odnosi se na prejudiciranje izlaza na otvoreno more Republike Slovenije u Piranskom zaljevu prije objavljivanja konačne arbitražne odluke. Cijela priča u vezi sa direktorom SOA došla je u fokus kada je predsjednica Republike Hrvatske Grabar Kitarović zatražila ostavku direktora SOA zbog navodnog kršenja zakona, jer je nije obavijestio da telefonski komunicira sa osobom koja je bila pod prismotrom hrvatskog Tužiteljstva, odnosno Obavještajne agencije. U obranu Lozančića, direktora SOA, odmah je stao Zoran Milanović, donedavni premijer i čelnik oporbene Socijaldemokratske partije (SDP), koji je vjerojatno čak i nesmotreno, sa aspekta hrvatskih nacionalnih interesa, dao ovakvu izjavu.
Zbog čega nitko od dužnosnika, pa ni medija u Sloveniji nije reagirao na očigledne dokaze da je Hrvatska obavještajno sudjelovala u kompromitiranju arbitražnog postupka nanoseći nemjerljivu štetu nacionalnim interesima Republike Slovenije. Što je razlog da javnost u Sloveniji nije obaviještena ili zašto javnost ne zna što su uradili pristojni slovenski organi da daju točne i pouzdane odgovore kako se dogodilo da telefonski razgovori visoko pozicioniranih slovenskih dužnosnika budu snimljeni i/ili dođu u ruke hrvatskih obavještajaca.
Izjavom bivšeg premijera Milanovića je sasvim jasno, da transkripti i zvučni snimci koji su „osvanuli“ u medijima u Hrvatskoj i regiji su djelo SOA - hrvatske obavještajne agencije. Zašto je hrvatsko vodstvo zvučne snimke predalo medijima umjesto da ih direktno koristi u postupku pred arbitražnim sudom? Jasno je, da je Hrvatska izbjegla da se na bilo koji način povezuje sa prisluškivanim razgovorima iz više razloga:
Prvo, procesno, vrlo je teško koristiti prisluškivane telefonske razgovore i u krivičnom postupku, a kamoli pred međunarodnim arbitražnim sudom i to u situaciji kada se prisluškivanim razgovorima koruptivno kriminalizira upravo arbitražni sud.
Drugo, pred kojim organom je Hrvatska mogla koristiti prisluškivane razgovore i u po kojoj proceduri.
Treće, priznanjem da je hrvatska država obavještajnim djelovanjem potkopala međunarodni arbitražni postupak bi otvorilo niz drugih negativnih međunarodnih političkih i pravnih implikacija za Hrvatsku.
Četvrto, ukoliko bi i postojala procesna mogućnost za korištenje razgovora, Hrvatska bi morala utvrditi autentičnost prisluškivanih razgovora, odnosno najmanje što bi morala učiniti je razotkriti pred međunarodnim arbitražnim sudom na koji način su se domogli razgovora, da li su to uradili hrvatski obavještajci, ili je „treća strana“ snimila razgovore i kako su prisluškivani razgovori kasnije ili istovremeno došli u posjed hrvatske obavještajne agencije.
Peto, kroz proces utvrđivanja autentičnosti bi se utvrdilo, da li je Hrvatska kršila međunarodne norme djelujući obavještajno prema jednoj međunarodnoj instituciji i njihovim predstavnicima odnosno stranama u postupku, odnosno da li je Hrvatska djelujući obavještajno kršila međunarodno i slovensko pravo.
Šesto, možda bi upravo priznanjem, da je Hrvatska obavještajnim djelovanjem pokušala potkopati arbitražni postupak moglo ishoditi negativnu arbitražnu odluku za Hrvatsku. Pitanja je mnogo. Zašto Hrvatska puštajući u medije prisluškivane razgovore nije htjela zauzeti aktivnu legitimaciju prema arbitražnom sudu, ali je još interesantnije da se pristojni slovenski organi nisu bavili navedenim opcijama.
Drugi set pitanja odnosi se na način kako su ustvari snimljeni razgovori:
Prvo, da li je razgovor između slovenskih sudionika snimila jedna od strana u razgovorima. Realna mogućnost, hipotetički, da je npr. dužnosnica Ministarstva vanjskih poslova Slovenije Drenik po nekom nalogu ili samostalno snimila razgovore sa slovenskim predstavnikom u Arbitražnom sudu Sekolcem. Također, mogao je hipotetički i slovenski predstavnik Sekolec snimati svoje razgovore kao neku vrstu dokaza ili po nalogu! Da li su pristojni slovenski organi proanalizirali snimke telefonskih razgovara objavljenih u medijima i izvršili odgovarajuće vještačenje? Da li postoje vještačenja zvučnih snimaka razgovora kojeg je uradila slovenska strana? Vještačenjem se može sa velikom vjerojatnoćom utvrditi autentičnost, način razgovora, umetnuti ili prekinuti dijelovi, vrsta komunikacije, vrste snimanja i slično. Ako je razgovore snimala jedna od strana u razgovorima postavlja se pitanje po čijem nalogu i zašto je snimala razgovore i tko je kasnije raspolagao tim snimljenim razgovorima, načinu kopiranja, koji je postupak korišten pri čuvanju, kontrola itd. Ukoliko je jedna od strana snimala razgovore, onda su takvi razgovori mogli obavještajnom akcijom biti predmetom interesiranja hrvatske strane i onda bi bilo očigledno da je netko unutar slovenskih struktura omogućio da Hrvatska dođe u posjed inkriminiranih razgovora, bez obzira što je bio razlog odnosno interes nekoga iz slovenskih struktura. Tko i zašto bi u Sloveniji imao takav interes te tko bi bio meta takvih aktivnosti?
Drugo, da li Republika Hrvatska ima tehničke mogućnosti da snima razgovore slovenskih dužnosnika? Postoji mogućnost, ali takva mogućnost je ipak primarno vezana za najjače svjetske sigurnosno-obavještajne agencije, a nikako za Hrvatsku, pogotovo ako se zna da je telefonski razgovor vođen na relaciji Ljubljana –Beč. Znači tehnički, Hrvatska je mogla vrlo teško skoro nemoguće da specificirano putem praćenja komunikacijskih kanala snimi inkriminirani razgovor.
Treće, postoji mogućnost da su hrvatski operativci djelovali izvan granica Hrvatske odnosno da su uspjeli ozvučiti ili prostore u kojima su se nalazili slovenski predstavnici ili mobilne i/ili telefonske aparate. Čak je moguće da su se domogli njihovih aparata, ili su neposrednim djelovanjem uspjeli tehnički „pokupiti[1]“ memoriju sa aparata dužnosnika, pod uslov da se u aparatu nalaze inkriminirani razgovori odnosno da je jedna od strana snimila razgovore i držala ih u memoriji telefona.
Četvrto, u domenu spekulacija postoji minimalna mogućnost da je razgovore hrvatskoj strani dala neka partnerska obavještajna agencija, što bi predstavljao nonsens pogotovo kada se radi zapadnim obavještajnim agencijama, koje se ne bi usudile snimljene razgovore ustupiti niti jednoj od strana, jer bi to bio primarni zadatak njihovih vlada. Postoji hipotetička mogućnost da se npr. razgovora dograbila neka „istočna služba“, pa ustupila hrvatskoj strani, ali način na koji Milanović „brani“ Lozančića, šefa SOA, da je Lozančić heroj koji zaslužuje orden, jasno upućuje, da je Hrvatska obavještajnom akcijom došla u posjed inkriminiranih razgovora, a ne nikako partnerskom suradnjom sa nekom obavještajnom agencijom ili službom. Također, to upućuje da je postojao tajni politički plan u Hrvatskoj, da se kompromitira Slovenija i tako kontaminira rad Arbitražnog suda, zadatak da to uradi dobila je SOA, kojom rukovodi Lozančić.
Pristojni slovenski organi moraju pokrenuti mehanizme, da utvrde zašto su visoki slovenski predstavnici izvan ikakvog razumnog razloga dugotrajno i „otvoreno“ telefonski razgovarali o najvažnijim informacijama za jednu državu, koje predstavljaju nacionalni interes te države. Zatim, da li je neko od sudionika snimao razgovore i po čijem nalogu. Ova istraga, da li je neko od sudionika razgovora snimao razgovore može biti ključna u razotkrivanju cijele priče. Drugo, pristojne službe i organi, ministarstva i tužiteljstvo Republike Slovenije, ukoliko nisu, moraju otvoriti i provesti zvaničnu istragu i dobiti sve potrebne odgovore kao i na koji način se Hrvatska domogla razgovora koji je po svemu sudeći autentični.
„Herojski čin“, direktora SOA-e Lozančića kako ga je okarakterizirao Milanović, analitičarima daje za pravo da smatraju da zaista postoji „duboko grlo“ u slovenskim institucijama odnosno „duboko grlo“ može biti i neprofesionalni pristup slovenskih dužnosnika koji nisu radili svoj posao i to u raznim institucijama.
Problem je kompleksan. Svi se boje odgovornosti od Ministarstva vanjskih poslova Slovenije, čija je učesnica bila uposlenica, do političkih elita i do same slovenske obavještajne zajednice.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da se upravo zbog toga mora sprovesti temeljita i sveobuhvatna istraga, ali ne da se traži dežurni krivac i da „lete glave“, nego da se profesionalnom i stručnom istragom, koju će predvoditi tužiteljstvo (jer ima elemenata i moguće krivične odgovornosti ukoliko je neko svjesno izdao nacionale interese i svoju državu) daju odgovori na sva postavljena pitanja. Biće lakše za sve u Sloveniji, ma kakva je istina. O situaciji u slovenskom obavještajno-sigurnosnom sektoru ilustrativna je izjava potpredsjednika slovenske parlamentarne komisije za nadzor tajnih službi Mateja Tonina (NSi), koji je predlagao raspuštanje sigurnosno-obavještajnih struktura i utemeljivanje novih te promjenu načina njihovog djelovanja. Tonin se zauzima za raspuštanje kako Slovenske obavještajno-sigurnosne agencije (SOVA) tako i Obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva obrane (OVS MORS) i stvaranje dva moderna servisa, jednog za obavještajno i drugog za kontraobavještajno djelovanje. Tako bi došlo do udruživanja SOVA-e, OVS MORS i Odjela za strateške studije i analize na Ministarstvu vanjskih poslova Slovenije. Zadatak novoosnovanog obavještajno-sigurnosnog sustava bio bi prikupljanje podataka i izrada analiza za podršku vanjskoj i obrambenoj politici Republike Slovenije i procjene rizika. Sloveniji je u ovom slučaju potrebna istina, jer je od surove istine gora samo surova neistina. Istina je, da je već dulje vrijeme došlo do upada u sigurnosno-obavještajni sustav Slovenije i do podrivanja i ugrožavanja strateških slovenskih nacionalnih interesa.
Ljubljana, 15. februar/veljača 2016
[1] Tehnički je moguće da se iz neposredne blizine posebnim uređajem preuzmu-prenesu sve baze podataka i memorije koje se nalaze u mobilnim telefonima ili drugim sličnim napravama.
