Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador Nedžad S. Hadžimusić piše o real politici i krizama u globaliziranom svijetu. Njegov članak „Real politika i krize u globaliziranom svijetu“ objavljujemo u cijelosti.
Real politika i krize u globaliziranom svijetu
Na poluvremenu svog drugog četvorogodišnjeg mandata, predsjednik SAD Barak Husain Obama očigledno ima više posla nego ikad ranije. Po definiciji prvog čovjeka najjače planetarne sile, odskora se americki Predsjednik počesto uživo obraća saveznicima, političkim protivnicima i ostatku svijeta u udarnim, tzv. breaking news vjestima svjetskih medija. Istina, u poslijednje vrijeme pred njim stoje - poput niza istovremeno kipućih lonaca - ponovno uzavrela notorna i množe se nova, krajnje ozbiljna krizna žarišta, od kojih mnoga već u poodmakloj fazi otvorenih sukoba ozbiljno prijete daljom eskalacijom...
Na Bliskom istoku (BI) upravo se odvija temeljito rastakanje i nepovratna podjela Iraka pod zastavom tzv. ‘Islamske države Iraka i Levanta’, skr.ISAL (engl: Islamic State of Iraq and the Levant). Istorijska ironija leži u činjenici da se ‘tamo’ radi o novom ratu, č e t v r t o m po redu u poslijednjih 25. godina kojem su, podsjetimo se, prethodili: sedmogodišnji rat Iran-Irak 1980/88.; prva američka invazija 2003.; zatim druga 2011. godine. ISAL je izravan proizvod Arapskog proljeća, koje je buknulo 2010.godine, a sad ponovno uzima maha u Libiji i šire u regionu - sa posebnim aspiracijama prema Siriji gdje, unatoč novoj izbornoj farsi i masivnoj ‘pobjedi’ Bashara Al(hemičara)-Assada, građanski rat ne jenjava. Inače, pod ‘Levantom’ se u imenu ISAL-a, podrazumjeva upravo Sirija, tako da u svjetskim medijima figurira i alternativni naziv za isti pokret – ISIS koji ovo u samom nazivu izričito potvrđuje. Ovo je samo o prva etapa u ‘master planu’ ISAL/ISIS-a koji je nedavno proglasio ekstravagantnu renesansu ‘Kalifata’, u projektovanim granicama koje sežu daleko, daleko...
Istovremeno, na BI se širi pan-regionalni sukob između Shiita i Sunnita, uz kolateralne, sve ozbiljnije državotvorne aspiracije iračkih Kurda bez istorijskog presedana. Za sada, bile bi preuranjene procjene tipa - da li američki odgovor na novu situaciju u Iraku sa upućivanjem ‘par stotina savjetnika i eksperata’ - najavljuje treći come back t.j treći američki rat u Zalivu(?), odnosno da li slanje ovakvog kontingenta američkih trupa već liči na početke vojnog angažovanja SAD nekad u Vijetnamu...
U međuvremenu, u sjeni Arapskog proljeća, postupno eskalira vječiti izraelsko-palestinski sukob koji količinom obnovljenog nasilja, razaranja i ljudskih žrtava ponovno preuzima globalnu pažnju. Naime, u noći od 12. jula o.g., nakon višednevnog uvodnog razaranja Hamasovih ‘uporišta’ navođenim raketama, otpočeo je novi upad izraelskih trupa na pojas Gaze pod pretekstom kažnjavanja Hamasa zbog višednevnog, ‘suicidnog’ raketiranja Izraela nasumičnim (u vojnom žargonu: nenavođenim) projektilima. Deklarisani cilj Izraela je uništenje raketnih postrojenja i mreže vojno-logističkih tunela u Gazi koji su percipirani kao stalna sigurnosna prijetnja Izraelu - a percepcija je u diplomatiji i ratovanju nerijetko bitnija od istine (!).
Po običaju, peripetuum mobile užasa u pojasu Gaze ne usporava svoj tragičan ritam - naprotiv. Broj palestinskih žrtava raste eksponencijalno i opet drastično na štetu civilnog stanovništva Gaze. Malo je reći da svježe statistike zastrašujućih efekata nove izraelske vojne kampanje na već decenijama opsjednutu i od ostatka svijeta izoliranu, bolje reći doslovno odsječenu Gazu, ponovno poprimaju apokaliptičke razmjere. Pri čemu, ponovno kreće poznata, savršeno uštimana javna diplomatija i ukupan narativ zvaničnog Tel Aviva kojim se opravdava tekuća vojna kampanja pod kontroverznim kodnim imenom ‘Zaštitna oštrica/linija/prednost’ izvučenim iz kompjuterske banke imena operacija (izgubljenom u prevodu na engleski - Protective Edge, sa hebrejskog - Tzuk Eitan).
Po oprobanom, klasičnom obrascu koji nadalje uredno kupuju (podržavaju) ključni saveznici Izraela - sa SAD tradicionalno na čelu kolone - dežurni glasnogovornici iz Tel Aviva poručuju na sve strane globoliziranog svijeta: “Izrael ima legitimno pravo na odbranu ... Izrael koristi protiv-raketnu odbranu da zaštiti svoje građane-civile, dok Hamas neodgovorno koristi urbane centre i civilni štit u Gazi za suicidno, ničim izazvano raketiranje Izraela ...”. Usput, zvuči dosta paradoksalno da je u novije vrijeme u podršci Izraelu sve glasnija konzervativna vlada Kanade, zemlje koja je u vanjskopolitičkom nastupu doskora imala tradicionalno izbalansiranu poziciju prema izraelsko-palestinskom konfliktu i drugim otvorenim međunarodnim pitanjima, zbog čega je nerijetko bila počašćena prestižnom ulogom medijatora ispred UN-a (!?). Ovo više govori o realnoj snazi i dometima izraelskog lobby-a, nego o pragmatskoj dnevno-političkoj promjeni parametara tradicionalne međunarodne pozicije Kanade, u režiji efemerne konzervativne vlade kojoj su konsternirani domaći mediji i opozicija već prišili nadimak ‘druge ambasade Izraela u Otawi” (!).
Na drugoj strani, nakon kratkotrajne početne euforije zbog, izborne pobjede te istorijskog ujedinjenja sa Fatahom (što je po sebi proizvelo ozbiljnu zabrinutost u Tel Avivu), Hamas rapidno gubi perje i prestiž koji je do tada stekao svojim, u odnosu na Fatah, tvrđim i konzistentnjim otporom izraelskoj okupaciji i ekspanziji. Odskora ga hladno napušta i bivši glavni sponzor Iran zbog ‘destruktivne’ uloge Hamasa kontra Bashar Al(hemičarskog)-Saddatovog režima u Siriji, inače favoriziranog od strane Teherana. Tu je, u prvom ešalonu i Egipat – neprijateljski nabrijan prema radikalnom sunnitskom Hamasu (i shiitskom Hezbollahu). Ovakvu poziciju Egipta hrane narastajuće frustracije i osjećaj ugroženosti u Kairu slijedom nedemokratske, nasilne eliminacije sa vlasti i progona Muslimanske braće u toj zemlji, kao i ukupna, krajnje haotična situacija u regionu. Sve to objašnjava očajnički uporno i vojno-strateški kontra-produktivno raketiranje Izraela, namjenski opremljenog ultra-efikasnim američkim protu-raketnim štitom tipa patriot pod nazivom ‘Željezna kupola’ (engl.: Iron Dome).
Unatoč nesumnjivo najsnažnijem lobby-uu svijetu danas, osjetan je kritički pomak određenih političkih krugova u vladinom i nevladinom sektoru u SAD, te dalje na Zapadu, koji prate sve glasniji zahtijevi (nevladine) opozicije u Izraelu. Njihova percepcija palestinskog pitanja sve više se udaljava od službene u Tel Avivu u smislu da je predominantno okrenuta ka traženju političkog rješenja sukoba u okvirima koncepta dvije države. Istina, taj koncept osim što je pravedan, nije jednostavan u izvedbi. To se posebno odnosi na pitanje ekonomske (ne)održivosti buduće palestinske države iz dva, geografski i fižički, razdvojena dijela. Kakogod, javna je tajna da je palestinskoj administraciji od ranije upućen snažan signal, t.j. izgledno obećanje sjedišta u UN-u u zamjenu za kredibilno odricanje od nasilja i nedvosmisleno priznanje istorijskih, odnosno egzistencijalnih prava države Izraela. Pošteno i u fer okvirima (surove) real politike - makar za univerzalno konkretan državotvoran početak...
Međunarodni vojno-politički eksperti ukazuju da najnovija vojna operacija u Gazi vjerovatno može potrajati (mjesecima...), sa nepredvidivim refleksijama na ostatak ionako uzavrele situacije na Bliskom istoku. Radi se najprije o specifičnoj poziciji Irana vis a vis krajnje uzdrmane shiitske vlade u Bagdadu, te o tradicionalnim interesima najbližih susjeda - Saudijske Arabije i Erdoanovove Turske - u svojstvu prononsiranih zaštitnika interesa Palestinaca, odnosno Sunnita u širem regionalnom kontekstu. U komentaru nove izraelske okupacije Gaze i ukupne situacije na Bliskom istoku renomirani geoanalitičar i bivši savjetnik za državnu sigurnost SAD, Zbigniew Brzezinski upozorava na bitne, strateške aspekte i smatra da je Izrael (premijer Netanyahu) donio pogrešnu odluku. Ističe da je Hamas u legitimnoj demokratskoj proceduri ušao u vlast sa Fatahom i time poslao jasnu poruku Izraelu kako želi da se uključi u ozbiljne pregovore o iznalaženju trajnog političkog rješenja konflikta. Nažalost, ta prilika je propuštena zbog nedovoljno izoštrene percepcije Hamasa kod donošenja političkih odluka u Tel Avivu.
Istim povodom, izuzetan planetarni eho dobija osuda “decenijskog terora nad palestinskim narodom u sklopu nacističke politike Izraela’ koju je u Westminsteru izrekao ugledni Jevrejin veteran II svjetskog rata i član britanskog parlamenta Sir Gerard Kaufman. Sličan, ako ne i impresivniji wake up call, proizvela je lekcija o ‘zloupotrebi Holocaust karte’ kao alibija (!?) za masakriranje nevinog stanovništva i razaranje Gaze, koju je nedavno održao Dr. Norman Finkelstein, američki Jevrej, akademik i ekspert za BI studentima i novinarima na Waterloo Univerzitetu u Danskoj (http://youtu.be/7m2o-qYGI_A). U svakom slucaju, najnovija erupcija nasilja u vječitom(?) izraelsko-arapskom sukobu potaknula je snažnu globalnu kampanju javnih protesta bez presedana, uz onu u društvenim mrežama u kojoj pristalice jedne ili druge strane razmjenjuju snažne poruke upozorenja i podrške. Iz dana u dan, u ovu kampanju savjesti i modernu - tragično obrnutu verzijiu Davida i Golijata - uključuje se sve veći broj najistaknutijih ličnosti današnjice iz svijeta nauke, politike, diplomatije, kulture, sporta...
Istovremeno, na drugoj strani svijeta desio se incident sa obaranjem malezijskog putničkog aviona u ukrajinskom zračnom prostoru pod kontrolom proruskih separatista, koji je prouzrokovao smrt 300 nedužnih putnika i dodatno internaciolizovao nadalje vrlo preokupirajući rusko-ukrajinski konflikt. Tamo setakođe lome koplja oko prava na samoopredjeljenje, u klasičnoj kombinaciji sa polaganjem ‘istorijskih prava’ na određene komade teritorije. Naravno, u pozadini je opet poznata priča o geostrateškim interesima i šahovskim partijama velikih (u ovom slučaju Rusije, EU i SAD), odnosno uštimavanju njihovih uzajamnih interesnih sfera.
Zatečeni ili ne, danas u izravnom TV prijenosu - uvijek manje-više selektivnom zavisno od ‘stila i pakovanja’ pojedinačnih svjetskih medija koji ga nude - svi možemo pratiti najznačajnija svjetska zbivanja. Dobra je vijest da danas u globaliziranom svijetu medija - “demokratski cvijeta i djeluje više njih (medija) - jer cvijet nema samo jednog leptira, niti leptir ima samo jedan cvijet” - kako, u nešto slobodnijoj parafrazi, glasi čuvena istočnjačka sentencija. Naime, danas postoji izbor, odnosno mogućnost da se svjetska događanja prate iz više uglova zahvaljujuci dežurnim očima i ušima svjetskih tv programa - CNN, CBS, FOX, Al Jazeera i dr., od kojih se, naravno, svaki trudi i radi po ukusu različitih političkih favorita i supervizora.
Upućeni ionako znaju ono što danas sve šira publika ‘dozirano’ uviđa: bitne društveno-političke konvulzije na međunarodnoj sceni se gotovo nikad ne odvijaju spontano ili predugo, izvan kontrole. One su vlasništvo real politike velikih sila koje raspolažu polugama održavanja (ne)stabilnosti određenih zemalja i regija, odnosno kontrolišu stepen intenziteta tekućih i potencijalnih međunarodnih sukoba. Pri tome, caruje slijedeći, manje-više neumoljiv red veličina i prioriteta: (1) procjena statusa geostrateškog značaja i potencijala ekonomskih resursa u datoj zemlji ili regiji iz ugla interesa glavnih međunarodnih aktera; (2) procjena materijalnih razaranja i post-festum raspodjele unosnih poslova obnove; i na kraju (3) prebrojavanje ljudskih žrtava i solidarna raspodjela ‘humanitarnih napora’.
Ostatku svijeta, tzv. malim, ali i malo većim zemljama i narodima, u datom globalnom ambijentu ne ostaje preveliki manevarski prostor - osim da v r l o p a ž l j i v o biraju one domace političke lidere koji imaju nedodirljiv integritet i viziju istinskih državnika. Onekoji će znati da odaberu kompetentan dobitnički tim, put i način za osiguranje optimalne pozicije i prestiža zemlje u realnom međunarodnom kontekstu, a njenim građankama i građanima trajan mir, sigurnost, održiv razvoj i - prijatelje, umjesto ‘zaštite’ od vječitih neprijatelja.
Ljubljana/Sarajevo, 26.juli/srpanj 2014
